Dnevnik toka misli
petak, 29.11.2013.
Tak je kak je...
Prvih par tjedana braka, koga god sam srela postavio bi mi isto pitanje.
- I? Kako je u braku?
Začepiš uši kako sugovornik ne bi primijetio paru kako suklja van, smisliš pristojnu frazu koju ponavljaš svima ( „ super je, al još smo u radovima oko stana“) i preživiš taj prvi period.
Koji mrtvi brak??? Još se nisam ni naspavala od svadbe, što ja znam o braku nakon tjedan dana?? Pitaj me za 10, 15 godina kako mi je u braku pa ću ti znat reći!
Zapravo, nikad nisam htjela vjenčanje. Nisam bila jedna od onih djevojaka što s 5 godina zna kakva će joj biti vjenčanica i koje će cvijeće imati u buketu. Vjenčanje i svadba je bilo nešto što sam odradila, jer je to bio put do onog što sam htjela – život sa svojim dragim dok nas smrt ne rastavi. Bez iluzija i bez romantizma. Bez mačaka u vreći. Jer vjerujem u naš odnos, jer uzimam dobro i loše u paketu, jer vjerujem da je moguće ostvariti uspješan brak, jer mi se život ne sastoji od jednog dana, nego od svih dana života mog.
Postoje predrasude i stereotipne šale vezane za brak koje mi strahovito dižu tlak. Većinom se moram jako suzdržavati u društvu da ne puknem svaki put kad se izvali neka od njih.
Nekad mi se čini da muž i ja moramo skrivati koliko nam je dobro u braku, jer… pa kako?? Pa to nije moguće, brak je nešto grozno, žene su zmajevi, a muškarci su na lajni, papučari. Kad smo vani, i želimo ići doma, ja moram reći "ajmo", kako on ne bi ispao partybreaker, a svi znaju da kad žena kaže ajmo, muž mora poslušati, a ja svjesno nosim stigmu kuje koja muža odvlači iz društva doma. I nije mi teško, jer mi nije bitno što drugi misle.
Društvo ne shvaća da možda, sasvim možda, moj muž i ja funkcioniramo na bazi partnerstva, ravnopravnog partnerstva, razumijevanja, podrške, komunikacije i kompromisa! Da nekad on želi ostat, i ostane, da nekad ja želim ostat i ostanem, da nekad oboje želimo doma i idemo doma, da nekad ja želim ići, a on ne, ali jer mu je stalo do mene, i jer zna da me sutra čeka naporan dan ipak ode sa mnom, a nekad ja s njim odem doma, makar mi se ostaje, jer ipak vjerujem da mi je mjesto uz muža, a ne s njegovim pripitim frendovima.
I ne, taj ravnopravni partnerski odnos nije nam urođen, nije nam pao s neba i nismo dobili knjižicu s uputama nakon vjenčanja. Izgradili smo ga, i još gradimo.
Svaki put kad čujem neku stereotipnu šalu na račun braka zaboli me, jer osjećam da omalovažavaju ono što gradim, odnos u koji smo on i ja ušli svjesno, svojevoljno i koji rađa divnim plodovima međusobne nadogradnje, podržavanja u osobnom razvoju, nježnosti i ljubavi.
Moja baka provela je zadnje tri godine svojeg života nepokretna (nakon moždanog udara desna strana tijela joj je bila oduzeta), živjela je s nama, a dnevni boravak se pretvorio u nešto između bolničke sobe i staračkog doma. Bilo je to teško razdoblje za moju obitelj, u kojem su se mnoge granice pomicale, vjerojatno najviše one u glavi.
Baka bi na pitanje – kako si? - svima odgovarala – Kak je tak je.
Mrzila sam tu izjavu! Mrzim ju i danas.
Kak je tak je…
NIJE!!
Onako je kako napravim od onog što mi je dano!
Lako je zdravoj studentici bilo bjesnjeti, ali činjenica je da nikad nisam, i nadam se da nikad neću, biti u tijelu nepokretne 80-godišnjakinje. Ipak, njeno odustajanje od života, od borbe, me živciralo. Možda je baka, kao i ja u početku braka, pronašla pristojnu rečenicu da nas sve otkanta. Većina ljudi vjerojatno ne bi mogla podnijeti da im je rekla nešto u stilu:
- Što misliš kako mi je?? Nikad više neću hodati, nikad više neću proći prstima desne ruke kroz kosu, nikad više neću speć kolač, niti hraniti kokoši, kćeri mi mijenjaju pelene, unuci me prebacuju na kolica! Ne mogu živjeti, ne mogu umrijeti!
Zapravo, to je nešto što bih ja rekla, moja baka je bila od neke druge kovine.
I baš zato bjesnim u ovom tekstu, jer ne prihvaćam stanje kakvo je, ne prihvaćam stigmatiziranje bračnog odnosa.
Nažalost ne znam niti jedan primjer uspješnog braka u svojoj okolini, predrasude i stereotipi definitivno imaju svoje uporište u stvarnosti, pa mi se nekad čini da vjerujem u jednoroga, a možda smo predrasudama i stereotipima odrubili rogove jednorogima, a ovi što su ostali, skrivaju svoju posebnost i glume obične bijele konje. Teško je popraviti nešto nakon što se godinama nisi oko toga trudio, smeće se gomila pod tepihom, stvari se nikad do kraja ne izgovore, a ljubav nažalost nije dovoljna, pogotovo ako se ne zalijeva.
Kad se laž dovoljno puta ponovi, postaje istina. Smatram da društveno ozračje u kojem brakovi trebaju funkcionirati i opstati ne djeluje blagotvorno. Smatram da ljudi premalo konstruktivne i kvalitetne pažnje posvećuju partnerskom odnosu koji čini značajnu komponentu njihovih života.
Tak je kak je…
E PA NIJE!!!!!
Ne idite pitomo u tu ugodnu noć, bjesnite, bjesnite protiv umiranja svjetla...
Dylan Thomas
utorak, 26.11.2013.
Što učinit kad....
Kako prepoznati da ti je muž došao ljut doma i što učiniti u tom slučaju?
Indikatori ljutnje:
- ton glasa - hladan (ako vas npr. prethodno nazove, jer mu trebate pomoć iznjet ljetne gume iz auta)
- kratkoća rečenica koje koristi (svode se zapravo na "da", "ne", "dođi dole")
- šutnja
- ne gleda vas u oči, ne obraća pažnju na vas
- hladan izraz lica.
Što učiniti u tom slučaju?
APSOLUTNO NIŠTA!!!!!!
A pogotovo NE:
-postavljat pitanja ( što se dogodilo?, nešto na poslu? jesi gladan? zašto šutiš? kako možeš biti tako hladan prema meni....)
- tražit nešto od njega (baš sam čekala da dođeš doma jer mi treba.... ne znam ... izbacit smeće....;)
- prigovarat mu ( zbog pidžame koju je ostavio na kauču, mrvica na stolu, alat koji se počeo skupljati po svim mogućim i nemogućim površinama stana...)
Dakle, ne činiš ništa, nastavljaš sa svojim poslom koji si obavljala prije nego je on ušao u stan.
Muškarac ima pravo doć ljut doma! Točka!
A onda, kad ga toplina doma opusti, već će vam reć što se dogodilo, počet će pričat sam od sebe.
E, to je sad ključni trenutak!
Posveti mu pažnju i saslušaj ga.
I to je to! Dobar tek. :))
četvrtak, 21.11.2013.
Tražim put povratka
Nisam dobro. Ovo nije moj tjedan.
Obično mi treba pol dana da shvatim kako „ovo nije moj dan“, nakon što po navici odrađujem svoje obaveze i po navici nastojim dobrom voljom obasipati sve oko sebe, u nekom poslijepodnevnom trenutku shvatim da ovo nije moj dan, da nisam dobro i da moram pričekati da prođe. Sutra će biti bolje. Sutra uvijek bude bolje.
Čini se da to funkcionira i na dužim relacijama, u poslijepodnu ovog tjedna shvatila sam da ovo nije moj tjedan. Nisam baš često u situaciji da imam loš tjedan, pa sam malo izgubljena, jer nekako mogu prihvatiti loš dan i nadati se boljem sutra, ali prihvatiti loš tjedan i nadati se boljem ponedjeljku? Ne, to mi nekako ne pruža utjehu.
Neka ljepljiva mračna smjesa mota mi se oko nogu i ne mogu je se otarasiti. Stružem ju sa sebe, iznosim van u vrećama smeća, odvrćem glavu na drugu stranu. Ali ona gmiže za mnom, oblizuje mi stopala, plazi po mojoj koži, guši me i gadi mi se.
Tu je. Promatra me iz ćoška, pritajena na trenutke, i zlobno se ceri. A onda me zaskoči, grlo mi se stisne, oči zamute, a srce postane glasno, udarajući u prsni koš. Bježi, bježi srce moje, sakrij se, proći će. Uvijek prođe. Sve prolazi.
Izgubili smo nešto važno. Negdje po putu. Ne znamo u kojem trenutku. Samo je nestalo, dok smo se bavili sobom, dok smo se borili svakodnevnicom, dok smo mislili da imamo vremena, da je sve po starom, da je sve isto, da se ništa ne mijenja.
Četiri sjene, četiri ugasle svijeće, četiri osamljena srca, svako u mraku svojih misli.
Tražim put povratka, tapkam slijepa i nemoćna. Guši me spoznaja da sam trenutno toliko mala i bijedna, da ne mogu druge izvuči iz živog pijeska, jer i ja tonem u njemu.
Neću. Neću! Ne prihvaćam, ne priznajem poraz! Naći ću ga! Znam da to neće biti danas, vjerojatno ni sutra, moram prvo zalizat rane, pomoć sebi, da bih pomogla drugima, da bih povratila izgubljeno, da bih obnovila zajedništvo.
Naći ću put povratka.
subota, 16.11.2013.
Pjesma 4.
Sjedili su na kavi.
U nekom bircu koji je promijenio ime.
Njih dvojca su opsežno razgovarali,
dok je ona već izašla iz filma "biti na kavi".
Novine je pročitala,
kavu popila,
razmijenila par zanimljivih misli,
i sada je htjela djelovati.
Ostvariti nešto,
nešto čega će se sutra sjećati,
sjećati sa zadovoljstvom,
zadovoljstvom ponosa
na vidljive tragove svojeg djelovanja.
Ali oni nisu završili,
a ona je bila dobra žena.
Nenametljiva, pristojna i strpljiva.
Nadasve strpljiva.
petak, 15.11.2013.
Kod Marije
U mome gradu postoji jedan mali park. U tom parku su 2000.g. postavili jedan ogromni spomenik pod bombastičnim nazivom Milenijski križ. Sastoji se od tri velika drvena križa, na srednjem visi Isus, a ispred, leđima okrenuta prema prolaznicima stoji Marija. Mariju sprijeda možeš vidjeti jedino ako uđeš u središte spomenika, i Isusu okreneš leđa. Sve je u prirodnoj veličini. S obzirom na nerazmjer spomenika i parka, zapravo ne postoji niti jedan kut iz kojeg ga možeš doživjeti kako treba. Kao kad se nađeš u galeriji slika i netko očekuje da sliku promatraš sa metar udaljenosti. Vjerojatno ćeš moć nabrojati elemente koji su na slici, boje i način potezanja kistom, ali dojam slike bit će time narušen. Tako i s ovim spomenikom. Sve u svemu, krivi spomenik na krivom mjestu.
Od kada je postavljen često se nalazim s ljudima kod njega. Kao neka točka susreta. Imamo ih par po gradu, pa je dogovor uvijek:
- U 18 h kod sata.
Ili…
- U 19h kod Marije.
Taj izraz kod Marije se uvriježio. Nikad ne kažem, nađimo se kod Milenijskog križa, ili kod Isusa, nego baš „ Kod Marije“. Možda baš zato što je park premalen da bi doživio cijelu sliku, pa smo se uhvatili za detalj i više ga ne puštamo.
Jednom davno, prije nego sam prohodala sa mužem, našli smo se moja sestra, on i ja kod Marije. Ja sam pretežito šutjela, oduvijek sam bila šutljiva, pisana riječ je moj element. Doduše, sve se može uvježbati pa tako i razgovorljivost, ne bilo mi teško i to sam svladala. ;) Uglavnom, moj sestra i F. su pričali o vezama, i o tome kako parovi koji dugo hodaju, nakon pet godina hodanja, ili se žene ili prekidaju. F. i ja smo se vjenčali nakon pet i pol godina hodanja. Srećom!! Jer nakon toga je konačno sve krenulo na bolje. :)
Prije jedno mjesec dana, križevi su maknuti, oštetilo ih je neko nevrijeme, i sada ih nema, da li će ih i kada vratiti, ne znam.
Ostala je samo Marija, njena bol i predanost.
Zapravo, taj spomenik nikad nije niti bio o Isusu, niti o raspeću, niti o spasenju svijeta. Gledajući Mariju uvijek s leđa, lagano pognute glave, skrušeno iskazujući pokornost i poštovanje, malo stisnutih ramena, skrhanih tugom i boli, onako smirenu i pomirenu, ne osjećajući vjetra što joj vije haljinu, usmjerenu na samo jednu točku u svemiru, svog Sina, osjećam se dobrodošlo i sigurno.
Možda umjetnička djela ne pripadaju svojim stvarateljima, niti oni znaju što su stvorili, nego pripadaju svim onim ljudima koji u njima pronađu svoje mjesto, ili im pronađu mjesto u svojem životu. Možda je premalen park pridonio da taj spomenik dobije pravi smisao, ispuni svoju bit. A nevrijeme da poprimi veličinu prikladnu veličini parka. ;)
Oznake: marija
petak, 08.11.2013.
Čekićem
Zadnjih tjedan dva promatram kroz prozor kako radnici mijenjaju krovište jedne stare kuće. Nije mi skroz jasno zašto su tako kasno krenuli sa radovima, jer iako se bablje ljeto ove godine pokazalo nadasve velikodušnim, ipak je već polovica 11. mjeseca. Međutim, to je njihova stvar, ili problem, kako će već ispast, ako će zbog vremenskih prilika radovi biti oduženi ili otežani. Što se mene tiče, ja uživam promatrajući ih. Nekoliko puta dnevno mi padne na pamet kako bih se rado mijenjala s njima. To mislim doslovno, dakle ne želim svoj život mijenjati sa životom nekog od tih radnika, jer sam zadovoljna svojim životom, a i općenito kad netko poželi tuđi život, zapravo kupuje mačku u vreći, već bih se doslovno rado teleportirala na traj krov, uzela čekić u ruke i zabijala letvice.
Moj prvi susret sa crjepovima je bio dok sam još bila učenica. Ne sjećam se da li je to bio kraj osnovne škole ili početak srednje. U rodnom selu mog djeda, koje je porušeno u ratu, postavljali smo krov na čardak. Moj otac je nakon rata pronašao gdje su odvezli taj čardak, u nekom od susjednih sela, dogovorio s ljudima da ga vrate i ponovno složio na mjestu gdje je bio nekad. Čardaku je bio potreban novi krov. Tu smo uskočili moj djed, tata i ja. Ostatak rodbine se motao po dvorištu, ali nas troje je bilo na krovu.
Bila sam student kad je uslijedilo moje drugo veranje po krovu. Tata je u dvorištu….. ček malo ne samo on, svi mi skupa (čak je i baka još sudjelovala dok se temelj izlijevao, a sestra i ja smo oduvijek imale poziciju na miješalici, mama je naravno bila u kuhinji i pripremala ručak, donosila pive i općenito vodila računa da nam ništa ne fali), dakle u dvorištu smo sazidali šupu. I šupa je bila u potrebi za krovom. Tu smo opet deda, tata i ja odradili posao. Možda je buraz bio dorastao, ali nisam sigurna.
Koji je to gušt!!!
Zabijanje letvica, čekić, čavli, kožne rukavice, i pogled odozgo… Ha ha, predobro! :) A onda lanac dodavanja crjepova i slaganje. Taj gušt rada rukama, i činjenice da svaki idući put kad baciš pogled na taj krov, znaš da si ti bio gore i postavio taj crijep, taj kaplaj , tu gredu ofarbao, da je to živi dokaz tvojeg rada i truda.
Sjećam se, nešto sam razgovarala sa djedom, imala sam nekakve ideje… A on je samo rekao:
- Ideje se plaćaju.
Nisam odmah razumjela što je s time htio reći. S vremenom me život naučio što je htio reći.
Željela bih još jednom, bar još jednom, s čekićem hodati po krovu. Zato si i ne mogu pomoći kad mi svako malo pogled pobjegne u stranu, kroz prozor, na svježe zabijene letvice.
četvrtak, 07.11.2013.
...
Umorna sam i ništa mi se ne da. Dvoumim se između izležavanja na kauču i odlaska do frendice u DD. Malo prije mi je poslala poruku...
F. je na probi, sutra imaju gažu u Pubu, hm... ne znam da li se to može zvati gažom, s obzirom da nije plaćeno, a gazda birca je jedan od svirača, ali kao da je bitno.
Nekako mi je naporan današnji dan. Ima nešto olovno u sebi. Jutros sam se sjetila ponijeti fotić sa sobom, ali sam prekasno krenula od kuće pa ni jedan od motiva što mi svako jutro uljepšaju šetnju do posla, nisam ulovila. A kad se vraćam s posla, više ih ne vidim. Onda mi je glava puna i oči više ne vide. Samo se jutrom dobro vidi... Možda bi se Mali princ složio samnom. :)
Nazvala me frendica pa više ne mogu ignorirati poziv na cugu.
Biti ili ne biti....
Naravo, biti. ;)
utorak, 05.11.2013.
Biseri iz sjećanja
Na poslu imam jednu stariju kolegicu, stariju u smislu pred penzijom. Ima nešto u sebi što me podsjeća na moju majku, neku toplinu, oblači se kao da ne želi biti primijećena, sivo, crno bez struka, frizura joj je kratka, pomalo bezlična, ali jao, kad se krijes upali, ona gori, a sve ostalo je krinka. S vremena na vrijeme kad se razgovori zavuku u obične teme, a ne samo vezane za posao, ona počinje sa iznošenjem bisera iz svoje riznice sjećanja. Volim ju slušati, jer te teme su mi bliske, bliže od mnogo čega što bi se očekivalo da je osobi mojeg godišta blisko, kao Internet, facebook, izlasci, šoping… lutam u tim pojmovima kao da sam ispala iz krivog filma, kao da mi uopće nije mjesto sada i ovdje, već tamo i onda.
Nedavno se kolegica prisjetila perušanja kukuruza. Ima ugodan glas, a oči joj sjaje dok priča, ja sam sva uho. Ne volim se isticati, niti volim upadati u riječ, pogotovo ne starijima, ali kad mi je neka tema tako srodna kao da je netko pustio film moje biti, ne mogu odoljeti, zaboravim se pa sva sretna izlanem.
- Pa toga se i ja sjećam!
Ostale kolegice (uostalom, sve starije od mene), se zagledaju u mene, kao da ne vjeruju, jer što bi se ja toga sjećala, neke su zaintrigirane činjenicom da tako mlada osoba s ponosom ističe takvu informaciju, a neke me gledaju u nevjerici, pomalo sumnjičavo, i s laganom nezainteresiranošću za išta što ima veze sa seljaštvom. Ali ja ih ne vidim, vratila sam se u djetinjstvo, u svoju riznicu sjećanja.
- Kod tetke smo brali kukuruze, ona živi u Glini, Jukinac, zapravo je to tatina tetka, ali za mene su uvijek sve tetke bile moje tetke. Ali toga više nema, više ne siju kukuruz, tetak je umro, više nemaju ni krave. Tetka bi nam uvijek svima pripremila za povratak sir i vrhnje, jaja, i piceka. A vrhnje je bilo takvo da si mogao zabiti žlicu u njega i ona bi stajala okomito. Takvo vrhnje više nigdje nisam jela. Toga više nema.
O da, branje kukuruza, perušanje, rudnjaci, seljački drveni pod, ajvar i domaće kobasice, dio su mojeg djetinjstva, dio unutarnjeg ognjišta što mi grije misli.
Neki dan sam hraneći živad (čitaj - kuja weimarski ptičar, 6 štenaca i mačka sa krnjim repom), dok staraca nije bilo, primijetila kako kašeta s kestenima stoji na klupi kraj ognjišta. Počeli su gubiti boju, postali su mutni. Ne tako davno, kesteni nisu stigli poprimiti taj turobni znak zaboravljenosti. Crne ruke i crne usne pratile su bijele osmjehe, a mošt se pio za doručak.
Postoje običaji u mojoj obitelji, radni običaji kao priprema zimnice, kiseljenje zelja, pečenje kestena danima za redom dok ne prepuknemo, betoniranje, zidanje, spremanje drva, postavljanje krova i zabijanje kaplaja.
Ali nekako blijede, još titraju, ali slabo. Ono oko čega smo se okupljali mijenja se, i sve je manje toga. Svatko u svojem brlogu. Kao da smo uletjeli u vakuum, u stanku između dvije priče. Trudimo se da se nit nastavi, da ne pukne, jer strah od nepoznatog ledi nam žile. Još malo, treba samo izdržati, samo dok ne počne nova priča.
A tu je negdje, osjećam ju, ta nova priča. Doći će.
Kad dođe, hoćemo li uspjeti vratiti naše tradicije?
Hoće li moja djeca gaziti zelje bosim nogama kao što sam ja to činila?
Hoće li voziti traktor po polju?
Hoće li znat što je rudnjak a što perušina?
Hoće li dobiti žulj na trtici od jahanja konja bez sedla?
Hoćemo li znati vratiti naše običaje, ili ćemo morati stvoriti nove, a stare pospremiti u riznicu za bisere iz sjećanja?
Pjesma 3.
Negdje iza kišnih oblaka,
u mutnom oku,
u srži stvari.
Kroz prozor,
preko golih grana,
u sivilo.
Negdje,
malo desno pa ravno,
malo lijevo pa gore.
Narančasti kauč,
zeleni zid,
Kings of convenience.
Moja Sreća i ja,
stvorili smo
Dom.
Oznake: zeleno i narančasto
nedjelja, 03.11.2013.
I tako to biva - Priča 3.
Priču sam napisala u devetom mjesecu 2012.g.
I tako to biva, kako je već predodređeno i dosuđeno nama ljudima, da vrijeme teče, da dan ima 24 sata, sat ima 60 minuta, a svaka minuta ni više ni manje nego 60 sekundi. Istini za volju, to jest naša sasvim originalna ljudska izmišljotina, ali i da nismo počeli mjeriti vrijeme ono bi protjecalo i svaka nova staračka pjega sasvim bi nas kategorički uvjerila da je vrijeme prošlo. Još doduše nije prošlo svršeno, bar što se mog osobnog stava glede mene samog tiče, ali se neumoljivo tome približava.
No, kako god i kakve god bile subjektivne percepcije proteka vremena, moje je vrijeme isteklo. Odgmizalo je svoje ne znam ni kako ni kada, preko robovanja školovanjima do robovanja poslodavcima, i eto me u čekaonici, pokornog i tihog, s ostalim šutljivim i pokornim sugrađanima, da dođe moj red da priupitam gospođu iza pulta što mi je činiti. Nije to prvi red u kojem čekam, a vjerojatno nije ni zadnji, i sve me nekako strah, i sve nekako predosjećam da će me poslati u neku drugu zgradu na neka druga vrata. Bit će da se građaninu kao sasvim specifičnoj vrsti stvorova kroz stoljeća razvio, točnije mutirao, određeni gen koji nam govori da to nije niti strah od nepoznatog, niti predosjećaj nečeg lošeg, već gola činjenica, a ja se zapravo uludo i nemaštovito nadam da su ovo zadnja vrata pred kojima ću čekati u redu.
Vrijeme kaplje postojano i nepotkupljivo, tek tu i tamo posprdno promotri bijedne ljudske stvorove, a onda se nastavi slijevati kroz korito ravnodušne, sudbinske protočnosti. I nije to ni tako loše, jer unatoč bijesnim pokušajima svijeta da sačuva vječnu mladost, da otkrije kalež besmrtnosti ili bilo kakav oblik bezvremenosti u nadi pronalaska odgovora na vječno pitanje kako postići sreću, meni se više čini da je prolaznost vremena blagodat bez premca. Jer upravo ta prolaznost trenutno mi pruža najveću utjehu. Ona mi govori da će jednog dana sve to biti iza mene, da ću jednog dana doista biti slobodan.
Spreman sam, s potrebnim godinama staža i potrebnim godinama prohujalog vremena za ono za što čovjek zapravo nikad nije spreman niti može biti spreman, i obično ga zaskoči poput neželjenog gosta na vratima, pogotovo ako ga se još lagano poguruje, sa smiješkom prisiljava i gleda onim licemjerno dobrodušnim pogledom zbog kojeg se osjećaš poput priglupog derišta. Govorim o prijevremenoj mirovini. Oh da, nekad davno, u nekom drugom svijetu, pod nekim drugim suncem, možda su se ljudi i veselili mirovini, ali tada se od nje moglo živjeti, a svi bi mi ipak radije živjeli nego preživljavali.
Ali dobro, više volim gledati čašu polupunu, i bio bih skoro pa zahvalan kad bi mi još i dopustili da ju na taj način gledam. Ali bojim se da se i tu ponašam sasvim nemaštovito. Mislim da bi bilo prikladnije da se zamišljam u nekom šatoru kako štrajkam glađu, jer mi nije isplaćeno zadnjih sedam plaća dok mi djeca doma velikih očiju prate bijednost mog postojanja, što boli grčevito i gorko, neopisivo, neusporedivo sa zanemarivom boli kojom se glasa prazan organ za probavljanje hrane. Eto, tako nešto kad si čovjek zamisli, odjednom mu je čaša puna i preljeva se i zahvalan je i ni da bi riječi reko, sve pet!!
Podatke o radnom dijelu mojeg života u papirnatom obliku poslao je moj poslodavac u mirovinsko, pa sada bez poslodavca, bez mirovine, bez zdravstvenog i općenito lišen civilizacijskih etiketa, sjedim, osjećajući težinu ovih desetak katova iznad moje glave kako mi se slijeva niz tijelo i skuplja u nogama poput tekućeg olova. Pogled mi kruži po bezličnim zidovima, uokvirenim slikarijama c kategorije, po nizu istrošenih vrata i pomalo otkrhnutih štokova, preko umornih lica, nemirnih ruku i neugasivom šaputanju dviju gospođa meni s lijeve strane.
No, stiže i moj red. Predajem mladolikoj gospođi, užurbanoj ali susretljivoj, sve moguće i nemoguće papire i dokumente kojih sam se mogao dosjetiti da bi mi mogli zatrebati, a kad je o našoj birokraciji riječ, uvijek ih je bolje ponijeti viška nego manjka, i nipošto i nizašto ne zaboraviti rodni list ne stariji od 6 mjeseci, kako bih svima mogao posvjedočiti da se u međuvremenu nisam rodio dva puta ili ne daj Bože, tri puta. Dakle predajem joj svoj život u ruke i ljubazno se smješkam, jer vjerojatno je već vidjela dovoljno beznadnih lica pred sobom pa ne moram povećavati kvotu.
Kaže mi da moram podnijeti zahtjev za mirovinu, a ja ju pitam zašto, a usput si mislim zašto moj poslodavac nije to skup sa svim ostalim dokumentima poslao, jer to je već moglo biti u proceduri, mogao sam to potpisati još onda kad su odlučivali o mojoj situaciji, a ne sada kad mi zapravo treba zdravstveno, pa sam prisiljen sam si riješiti pitanje mirovine. A onda se sjetim da sam zapravo tehnološki višak i naravno da su poslodavcu glede toga ipak vezane ruke. Ona mi, međutim, samo odgovara da iako ispunjavam uvjete za prijevremenu, oni ne znaju da li ja želim u mirovinu ili želim tražiti novi posao i još koju godinu raditi. Ja ju gledam i nije mi jasno, u zadnje vrijeme mi je sve manje toga jasno, jer očigledno svi potencijalni poslodavci u državi koja ima 300 tisuća nezaposlenih, žude za klempavim i već prosjedim, iako još u snazi, ali kako god okreneš ružnim i ne mladim čovjekom poput mene. Uz to otkrivam da iz nekog neobjašnjivog i tajanstvenog razloga ne mogu dobiti mirovinu odmah, već na nju moram pričekati koji mjesec ili dva, a od čega ću živjeti, pardon, preživljavati u međuvremenu nije od presudne važnosti, jer zakon je zakon, a birokracija je birokracija, te kako me moj profesor iz matematike još u osnovnoj školi naučio, ne treba miješati kruške i jabuke. A meni se po glavi počnu motati misli da mi ni ne moraju isplaćivati mirovinu, nek' mi samo isplate novce koje sam godinama na ime toga uplaćivao. Evo, ne moraju ni odjednom to učiniti, nek' mi ih vrate bez kamata u četiri rate. Ja sretan. Koje je li grešne pomisli, tražiti da ti vrate tvoje. Pa tko je to vidio!
Ne izreknem ništa od toga, pažljivo čuvajući vlastitu grešnost od velikog brata, i priupitam da li bih taj zahtjev mogao sam napisati. Kaže ona da smijem. Odlično! Sastavim ja to njima tamo na licu mjesta rukom na bijelom papiru, srećom ne trebajući njihovu pravnu službu da mi to sastavi i još naplati, ushićen idejom da se obrazovanje ipak isplati, doduše ne prečesto, ali bar tu i tamo, s vremena na vrijeme.
Nakon toga me upita na koji račun želim da mi se isplaćuje mirovina. Po izrazu mog lica koje se cijelo pretvorilo u upitnik i izjave - pa na isti na koji sam dobivao i plaću, ženskica mi počne objašnjavati. «Gledajte, neki ljudi ne žele da im se isplaćuje na taj račun, a s druge strane neke banke ni ne pružaju tu mogućnost da mirovine sjedaju na račun otvoren kod njih, pa je prethodno potrebna njihova suglasnost, što se vas tiče, vaša to dopušta pa nema problema.» Sav sretan čestitam sebi što sam davnih dana izabrao pravu banku koja me trenutno spasila od izlaženja iz ove zgrade neobavljana posla, sjedanja u auto, čekanja u redu banke, kao i novog stajanja u ovom istom redu, ali vjerojatno tek idući dan, budući da dan kao što smo već rekli ipak ima samo 24 sata.
Napokon ju pitam za zdravstveno i kad čujem njezin odgovor :«To vam je u drugoj zgradi….», požalim što nisam poseban, s nadnaravnom sposobnošću predviđanja budućnosti, već taj mutavi, građanski gen moram dijeliti sa svima.
Srećom, zgrada je u istoj ulici, taman da skromno protegnem noge. Dočekuju me neki drugi hodnici i katovi, neki drugi blijedi zidovi i izlizane pločice, ali začudo sasvim identična umorna lica i prigušeno šaputanje. Ovog puta nema slobodnog mjesta za sjedenje pa stajem u red i naslanjam se na hladan zid. Misli mi počinju lutati, a moja prošlost oživljava preda mnom poput upaljene svijeće.
Tako sam se jednom, baš kao i danas, našao u apsurdnoj situaciji kad sam pokušavao prikupiti sve potrebne dijelove za osposobiti vodu na vikendici. Dakle, pumpa, cijevi, ventili, spojnice i ostali sitnjaver, sve sam dobro promislio, nekoliko listova papira iscrtao nacrtom, bezbroj puta mislima prošao kroz svaki spoj, svaki šaraf i komoru pumpe, proračunao, izmjerio, provjerio, odobrio sam sebi vlastiti naum i krenuo u potragu za dijelovima. Prvo sam nabavio pumpu, našavši nakon određenog, nipošto zanemarivog, broja uloženih mjernih jedinica vremena, u jednom od blještavo nakinđurenih hala od velikih dućana koji zadnjih desetak godina preplavljuju našu zemlju, baš onu kakva mi je trebala. Kad sam došao doma posvetio sam se uputama za tu pumpu u kojima su stajali podaci o ostalim potrebnim dijelovima i mjerama za njezino instaliranje. Ništa jednostavnije od toga, ako ovaj put zanemarimo novi broj vremenskih jedinica koje sam uložio u otkrivanje zašto mjere u tim uputama ne štimaju. Trebalo mi je par dana da otkrijem da su zapravo naši preveli upute s talijanskog, a Talijani s jezika izvornog proizvođača, ma tko god on bio, i to pogrešno, naglašavajući nebitne podatke, a izostavljajući one od presudne važnosti, prebacujući mjere iz jednog mjernog sustava u drugi i stvarajući time kardinalne pogreške. Naime, postoje čelične i plastične cijevi, jedne su u colima, dok su druge preračunate u milimetrima što nas dovodi do toga da promjer na kraju nije isti, a kad je riječ o vodi i cijevima, sitnica od pol milimetra se ubrzo pretvori u sitnicu od nekoliko kubičnih metara prolivene vode godišnje, vjerojatno baš onda dok tebe nema na vikendici, ali ćeš uredno biti o tome obaviješten kad ti stigne račun za vodu.
Nakon što sam konačno izučavajući materiju dovoljno dugo, otkrio koje i kakve cijevi, i kojih dimenzija trebam, uputio sam se u dućan u kojem sam kupio i pumpu. Bar se u početku činilo logičnim da dućan koji prodaje jednu stvar prodaje i dijelove potreban da ta stvar profunkcionira. Pokazalo se, međutim, da kod suvremenog trgovaca postoji neka sasvim druga logika. Na Žitnjaku ih nema, na Jankomiru ih nema, kaže ženskica probajte preko puta u veleprodaji gdje je i serviser. Ajde dobro, probat ću, srećom su «vele» i «mala» blizu jedna drugoj, dijeli ih samo jedna cesta i neki vrtlar s crijevom za zalijevanje vode. Budući da ga se nije moglo obići uredno sam pregazio to crijevo nadajući se da ga nisam oštetio.
Dođem u veleprodaju, i kažu mi tamo «da, da, to su ovi krivo preveli u uputama, dat ćemo vam broj proizvođača pa njih pitajte, jer nema takvih cijevi u prodaji». «Pa kako nemate?» , «Mi vam to nemamo, odite u maloprodaju preko puta i pitajte tamo». Aha! Pa vozi opet u maloprodaju, preko onog istog crijeva za vodu, ovaj put ni ne obraćajući pažnju na njega, zbog čega sam pregazio preko spoja što je imalo kao posljedicu vodoskok i prskalicu u jednom, nešto slično onom pred NSB-om od neki dan, ali manjih dimenzija, što je bio dovoljan indikator da sam ovaj put nešto oštetio i da mi je uzaludno nadati se suprotnom. Lutajući dućanom u potrazi za trgovcem kojem bih mogao postaviti ista pitanja s kojima sam ih već ugnjavio, usput potražim i spojnice za koje su mi u prethodnom dućanu također rekli da se više uopće ne proizvode. I gle, nađem ih na čuđenje svijetu, na jednoj polici uredno složene i u iščekivanju potencijalnog kupca, spoznavajući u tom trenutku da možda ti trgovci i ne znaju što se proizvodi, što ne, i gdje što stoji.
Bila je to glavna prekretnica u mojoj potrazi za prikladnim cijevima, spoznaja da ne treba pitati, već sam pogledati. I tako se ja vozim iz «vele» u «malu» i obratno, svaki put gnječeći crijevo za vodu jadnog radnika izbjegavajući njegov bijesni pogled, da bi sasvim slučajno negdje uz rub dvorišta u ćošku pokraj čempresa, ugledao kako stoje naslagane hrpe cijevi. Priđem im, a kad tamo, pa to je to! Upravo sam to tražio, je li moguće, našao sam je, unatoč tome što mi je rečeno da toga nema!!! Još samo da ih prislonim na pumpu i budem sto posto siguran. Ali naravno, ne možeš samo tako s pumpom ući u dućan, mora zaštitar lupiti nekakvu naljepnicu na nju, jer tko zna tko je taj čovjek i zašto se pobogu šeta već sat vremena van nutra, van nutra, onako mrgodan i znojan, uznevjeren i već pomalo ljut, svaki put postavljajući neugodna pitanja na koja mi ne znamo odgovore i gnjavi nas potpuno nepotrebno. Zar mu nije jednostavnije kupiti vikendicu s vodovodom!
Očito je izumrla ona specifična vrsta trgovca koja je nešto znala o proizvodima što ih prodaje i mogla dati kupcu potrebne informacije. Današnji trgovac ne zna ni što ima u trgovini, a kamoli čemu to služi, pa je pri tome kupac osuđen na trošenje benzina, vremena, živaca, novaca, dobre volje i zdravlja, te ako nema ženu koja će mu skuhati kavu i dati kolač u poluvremenu već ionako izgubljene utakmice, bojim se da će i on biti osuđen na izumiranje.
Trgnem se uvidjevši da je ispred mene prazan prostor i da me gospodična iza pulta upitno gleda. Dobra dan, dobar dan, rečeno mi je da dođem ovdje u vezi zdravstvenog, bio sam sada na mirovinskom…Aha, aha… Iznova predajem svoj sve bogatiji papirnati život skup s novim potvrdama i dokumentima što sam ih dobio u prethodnoj zgradi. Ženskica to pregledava, i e, tu smo došli do još jednog, vjerojatno nekog sasvim drugog, ali jednako neobjašnjivog i tajanstvenog razloga zbog kojeg ne mogu imati zdravstveno bez rješenja o mirovini, a to rješenje ne mogu dobiti bez podnesenog zahtjeva (koji sam doduše podnio, ali on još nije stigao iz one zgrade u ovu) i procedure koja će potrajati tko zna koliko onih istih neumoljivih mjernih jedinica vremena, jer iako zakon navodno propisuje da se te svari moraju riješiti u stanovitom roku, očigledno je da nikakva užurbanost i susretljivost naših službenika ne može otpetljati klupko bijelih papira, potpisa, zahtjeva i pečata što se plete i steže već godinama po starim i oronulim javnim zgradama, unatoč uloženim sredstvima u modernizaciju sustava putem kompjutora i sve sile drugih elektroničkih čuda. Već vidim kako s upalom pluća kaskam od vrata do vrata rješavajući sebi zdravstveno, čekam po redovima, poljubim par vrata zbog pauze, tri put se vratim na isto mjesto zbog nedostatka dokumenata, prenesem viruse na supatnike birokratske civilizacije, te ako mi se posreći od iscrpljenosti će mi se zaplest noge na stubištu i slomit ću vrat pa mi zdravstveno neće ni trebat.
Srećom, ženskica je od krvi i mesa pa mi ipak vjeruje, a i čuje se ona telefonom s onom prvom, a i dala mi je ona prva neku potvrdu, pa drž' ne daj, povuci potegni, iščupali repu.
Doduše, nisam dobio rješenje o mirovinu, nisam dobio ni privremeno rješenje, na koje ću čekat jedno mjesec ili dva i po osnovu kojeg ću dobivati neku odokativnu mirovinu, a kad se sve konačno, ozbiljno i po zakonu riješi, onda ćemo se razračunavati. Dakle, ništa od toga nisam dobio, a ipak sam sretan, jer zamislite, moć ću ići doktoru!
S potvrdom za zdravstveno osiguranje u džepu, iskrao sam se iz zgrade poput tata, postupno ubrzavajući korak, odmaglivši do kraja ulice, pa iza prvog ćoška, i tek tamo negdje kod trećeg križanja, korak mi se smirio, dah usporio, a grč u ruci popustio. Mislio sam da sam miran, da sve rješavam opušteno i rezignirano svjestan cirkusa s kojim se susrećem, i da u njemu moram sudjelovati dokle kod ne riješim egzistencijalna pitanja sebe, a time i svoje obitelji, ali obmanuo sam se. Ovih par ulica dok sam grabio stopalima po asfaltu, ljutnja i razočaranost ganjale su me grizući mi pete.
Prolazeći uz rub parka, ugledam klupicu i odlučim se odmoriti. Prekrižim noge, naslonim se i pridržim glavu jednom rukom. Dok sam tako sjedio prazne glave, u jednom trenutku vrijeme je stalo. Stalo je preda mnom, blago se osmjehujući. A ja mu rekoh: « Dobro došlo, Vrijeme moje!»
Oznake: mirovina, zdravstveno, vrijeme
