Nisam dobro. Ovo nije moj tjedan.
Obično mi treba pol dana da shvatim kako „ovo nije moj dan“, nakon što po navici odrađujem svoje obaveze i po navici nastojim dobrom voljom obasipati sve oko sebe, u nekom poslijepodnevnom trenutku shvatim da ovo nije moj dan, da nisam dobro i da moram pričekati da prođe. Sutra će biti bolje. Sutra uvijek bude bolje.
Čini se da to funkcionira i na dužim relacijama, u poslijepodnu ovog tjedna shvatila sam da ovo nije moj tjedan. Nisam baš često u situaciji da imam loš tjedan, pa sam malo izgubljena, jer nekako mogu prihvatiti loš dan i nadati se boljem sutra, ali prihvatiti loš tjedan i nadati se boljem ponedjeljku? Ne, to mi nekako ne pruža utjehu.
Neka ljepljiva mračna smjesa mota mi se oko nogu i ne mogu je se otarasiti. Stružem ju sa sebe, iznosim van u vrećama smeća, odvrćem glavu na drugu stranu. Ali ona gmiže za mnom, oblizuje mi stopala, plazi po mojoj koži, guši me i gadi mi se.
Tu je. Promatra me iz ćoška, pritajena na trenutke, i zlobno se ceri. A onda me zaskoči, grlo mi se stisne, oči zamute, a srce postane glasno, udarajući u prsni koš. Bježi, bježi srce moje, sakrij se, proći će. Uvijek prođe. Sve prolazi.
Izgubili smo nešto važno. Negdje po putu. Ne znamo u kojem trenutku. Samo je nestalo, dok smo se bavili sobom, dok smo se borili svakodnevnicom, dok smo mislili da imamo vremena, da je sve po starom, da je sve isto, da se ništa ne mijenja.
Četiri sjene, četiri ugasle svijeće, četiri osamljena srca, svako u mraku svojih misli.
Tražim put povratka, tapkam slijepa i nemoćna. Guši me spoznaja da sam trenutno toliko mala i bijedna, da ne mogu druge izvuči iz živog pijeska, jer i ja tonem u njemu.
Neću. Neću! Ne prihvaćam, ne priznajem poraz! Naći ću ga! Znam da to neće biti danas, vjerojatno ni sutra, moram prvo zalizat rane, pomoć sebi, da bih pomogla drugima, da bih povratila izgubljeno, da bih obnovila zajedništvo.
Naći ću put povratka.
Post je objavljen 21.11.2013. u 17:53 sati.