U mome gradu postoji jedan mali park. U tom parku su 2000.g. postavili jedan ogromni spomenik pod bombastičnim nazivom Milenijski križ. Sastoji se od tri velika drvena križa, na srednjem visi Isus, a ispred, leđima okrenuta prema prolaznicima stoji Marija. Mariju sprijeda možeš vidjeti jedino ako uđeš u središte spomenika, i Isusu okreneš leđa. Sve je u prirodnoj veličini. S obzirom na nerazmjer spomenika i parka, zapravo ne postoji niti jedan kut iz kojeg ga možeš doživjeti kako treba. Kao kad se nađeš u galeriji slika i netko očekuje da sliku promatraš sa metar udaljenosti. Vjerojatno ćeš moć nabrojati elemente koji su na slici, boje i način potezanja kistom, ali dojam slike bit će time narušen. Tako i s ovim spomenikom. Sve u svemu, krivi spomenik na krivom mjestu.
Od kada je postavljen često se nalazim s ljudima kod njega. Kao neka točka susreta. Imamo ih par po gradu, pa je dogovor uvijek:
- U 18 h kod sata.
Ili…
- U 19h kod Marije.
Taj izraz kod Marije se uvriježio. Nikad ne kažem, nađimo se kod Milenijskog križa, ili kod Isusa, nego baš „ Kod Marije“. Možda baš zato što je park premalen da bi doživio cijelu sliku, pa smo se uhvatili za detalj i više ga ne puštamo.
Jednom davno, prije nego sam prohodala sa mužem, našli smo se moja sestra, on i ja kod Marije. Ja sam pretežito šutjela, oduvijek sam bila šutljiva, pisana riječ je moj element. Doduše, sve se može uvježbati pa tako i razgovorljivost, ne bilo mi teško i to sam svladala. ;) Uglavnom, moj sestra i F. su pričali o vezama, i o tome kako parovi koji dugo hodaju, nakon pet godina hodanja, ili se žene ili prekidaju. F. i ja smo se vjenčali nakon pet i pol godina hodanja. Srećom!! Jer nakon toga je konačno sve krenulo na bolje. :)
Prije jedno mjesec dana, križevi su maknuti, oštetilo ih je neko nevrijeme, i sada ih nema, da li će ih i kada vratiti, ne znam.
Ostala je samo Marija, njena bol i predanost.
Zapravo, taj spomenik nikad nije niti bio o Isusu, niti o raspeću, niti o spasenju svijeta. Gledajući Mariju uvijek s leđa, lagano pognute glave, skrušeno iskazujući pokornost i poštovanje, malo stisnutih ramena, skrhanih tugom i boli, onako smirenu i pomirenu, ne osjećajući vjetra što joj vije haljinu, usmjerenu na samo jednu točku u svemiru, svog Sina, osjećam se dobrodošlo i sigurno.
Možda umjetnička djela ne pripadaju svojim stvarateljima, niti oni znaju što su stvorili, nego pripadaju svim onim ljudima koji u njima pronađu svoje mjesto, ili im pronađu mjesto u svojem životu. Možda je premalen park pridonio da taj spomenik dobije pravi smisao, ispuni svoju bit. A nevrijeme da poprimi veličinu prikladnu veličini parka. ;)
Post je objavljen 15.11.2013. u 11:15 sati.