Dnevnik toka misli
petak, 28.02.2020.
Vjetrenjača 5
U kritici Vlastite sobe, esej “When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision” Adrienne Rich, izvorno objavljen 1972., Rich komentira kako joj je dobro poznat ton kojim se V. Woolf koristi:
Čula sam ga dovoljno često, kod sebe i kod drugih žena. To je ton žene koja je skoro u doticaju sa svojom ljutnjom, koja je odlučna da ne ispadne ljuta, koja se sili da ostane mirna, suzdržana, čak šarmantna u sobi punoj muškaraca gdje su izrečene stvari koje su napad na sam njezin integritet. Virginia Woolf obraća se ženskoj publici, no akutno je svjesna – kao što je uvijek bila – da je mogu čuti muškarci.
Pitam se u kojoj mjeri je svaka moja radnja, izgovorena riječ i pomisao preoblikovana i izmijenjena jer bi je mogli „čuti muškarci“ ? Naravno, svi ljudi, neovisno o spolu, u žudnji za odobravanjem i uklapanjem mijenjaju svoje ponašanje. Makar malo, ima to veze i s dobrim odgojem i bontonom.
Međutim, koliki točno utjecaj imaju baš muškarci, kao faktor zbog kojeg u svojem stvaranju skrećem s linije kojom bih išla da nisu prisutni, da me ne mogu čuti, vidjeti, saznati?
Sve dok misli na muškarca, nitko se ne protivi tome da žena misli. (Orlando, Virginia Woolf)
Koliko puta sam progutala svoj bijes da ne bih bila proglašena luđakinjom, prešutjela znanje da ne bih ispala glupa, sakrila svoje suze, da ne bih bila depresivna cmoljavica, poslušno slijedila muškarca, ignorirajući vlastite potrebe i intuiciju? Hmmm… svaki psihopat mora moći društveno prihvatljivo funkcionirati, zašto bih bila iznimka?
Međutim, kad je riječ o umjetnosti, to je već područje gdje bih morala biti jedinstvenog duha, manje savitljiva i labilna. Umjetnost ne trpi povodljivost i devijaciju uklopljivosti.
Ali trpi učitelje. A gdje su moji učitelji?
Maša Grdešić (http://muf.com.hr/2017/05/05/tjeskoba-zenskog-autorstva/), piše:
Uz to, nužno je razmotriti kada se uopće susrećemo s tekstovima spisateljica. Ako jako dobro razmislim o svom srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju, a završila sam studij književnosti i to početkom 2000-ih, mogu se sjetiti da smo čitali po jedan roman Madame de Lafayette, Virginije Woolf, Marguerite Yourcenar, Toni Morrison i Dubravke Ugrešić – i to je sve. Paralelno s tim u slobodno sam vrijeme čitala mnogo popularnih spisateljica poput, primjerice, Zagorke, Agathe Christie ili J. K. Rowling, jer je popularna kultura, s obzirom na svoj inferioran kulturni status, mnogo otvorenija autoricama od strogo čuvanog književnog kanona. No brojne spisateljice za koje gorljivo vjerujem da bi trebale imati osigurano mjesto u svakom književnom kanonu, poput Sylvije Plath, Jean Rhys ili Elfriede Jelinek, morala sam pročitati na svoju ruku.
Bilo je trenutaka kada sam žalila što nisam studirala komparativnu književnost, što na svijetu postoji toliko knjiga koje neću imati vremena pročitati, toliko znanja i misli koje neću imati vremena usvojiti, ali sve više osjećam kako me zanimaju točno određena razdoblja, točno određeni književni oblici, točno određena misao, točno određene knjige, i doista ne bih imala volje gubiti vrijeme na sve ostalo.
Čitajući Vlastitu sobu nisam otprve primijetila ljutnju o kojoj Rich piše, ali kad razmislim doista je bila prisutna. Doduše vrlo kontrolirana, poput vanjskog lika, običnog promatrača koji kaže – Tu sam, postojim, s punim pravom, ali neću se miješati, i nije prenesena na mene kao čitatelja. Čitajući nisam bila ljuta, samo začuđena.
Zašto ne smijem pisati bijesna? Zašto pisanje o sebi nije književnost? Zašto kaže da je to „nagon za autobiografijom“, a tek treba rabiti „pisanje kao umjetnost, a ne kao način samoizražavanja.“ I da li uopće ijedan pisac može pisati a da niti u jednom trenutku ne piše o sebi? Kako? Kad sve što iz mene može izaći jest samo ono što je prije toga nekako u mene i ušlo, kroz mene se oblikovalo?
Nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu. - Nema ničeg u razumu što prije nije bilo u osjetilima – kaže Toma Akvinski nastavljajući shvaćanja Aristotelove škole.
Zato se pitam, što je umjetnost, a što samoizražavanje?
Uvijek se lomim na osnovama, sramotno neuka, ali odgovori dolaze, jer učitelj se pojavi kad je učenik spreman.
Rajmund Kupareo, akademik, u svojem ogledu o umjetničkom odgoju, kaže :
…………….
Umjetnička djela ne nastaju u času „sraza“ umjetnika sa svijetom uzbudljivih događaja, nego u smirenosti duha. „Svi su vrhunci mirni“ – rekao je Goethe. Nijedan skladatelj nije uglazbio neku posmrtnu koračnicu, Misu za mrtve ili „Stabat Mater“ (dosta je podsjetiti se nastajanja Dvořákove Stabat Mater) u času osobne nesreće ili tragedije svojih prijatelja. To se isto događa s „ponovnim rađanjem“ umjetničkoga djela kod promatrača. Ako on, u času gledanja ili slušanja, nije smiren, nego projicira na djelo svoje duševno stanje, teško će ga shvatiti i u njemu estetski uživati.
I više se ne čudim. Pisati ću o bijesu, o ljubavi, o boli koje sam doživjela, ali ne u trenutku njihovog doživljavanja, već smireno, promatrajući ih nakon što već duže vrijeme hladan pepeo prekriva njihove ostatke. Poznavajući njegov vrući hrapavi dah ispod ledene površine, ili njen miris cimeta i karameliziranog šećera što izbija iz jarko narančastog izloga prosipajući se kroz tamnu modrinu noći, ili plišanog medvjedića što topao i duboko poznat mekano steže svojim šapicama tvoj vrat. Izražavajući na taj način čistu ideju Bijesa, Ljubavi i Boli.
Moji učitelji, neovisno jedni o drugima, uvijek iznova slijede jedinstvene misli.
Virginia Woolf, Vlastita soba, piše:
…..
… od svega mnogo važnije ostati vjeran sebi. Nemojte sanjariti o utjecaju na druge,… Mislite na stvari kao takve.
……
Ali, što god dodirne, to se zaustavi i postane trajno. To je ono što ostaje od prošlosti i naših ljubavi i mržnji. Pisac, mislim, ima priliku više od drugih živjeti u prisutnosti te stvarnosti. Njegov je posao da je nađe, prikupi i priopći nama ostalima.
Vjernost sebi. Smirenost duha. Istina. Stvarnost. Ponavljam lekcije u sebi.
…, jer umjetnost ne služi za propagandu i praktičnu korist ili reklamu (glazbene reklame su zlouporaba umjetnosti) itd. Umjetnost prkosi svakoj vrsti diktature.
Rajmund Kupareo
Vjerujem da nije potrebno posebno znanje, već da svaki pojedinac, ako je doista iskren sam sa sobom, bilo da promatra tuđe ili vlastito djelo, može osjetiti da li je djelo koje stoji pred njih Istinito i Stvarno. A dodala bih i Dobro.
ponedjeljak, 24.02.2020.
U korelaciji
Kad mladi djed (star, ali moram ga staviti u korelaciju), starom djedu (star van svake kategorije), pušta na televizoru pjesme po želji preko youtube-a i utipkava slovo po slovo preko daljinskog ... :)
srijeda, 19.02.2020.
Farello
utorak, 18.02.2020.
...
Vidiš V. ovako smo ti kuću mogli napraviti da je čajo kumi dao tregerice! :)
utorak, 11.02.2020.
Slobodan dan
Jedem bademe i pijem kavu.
Nisam na poslu.
Radim akvarel po narudžbi. Trenutno se suši prvi sloj. Pozadina.
Već godinu dana nisam ništa radila po narudžbi, jer ne volim raditi po narudžbi. Ali ovo me zamolila meni jako draga kolegica s kojom sam prije radila. Fotografija nje na ramenima njenog oca. Otac joj je umro od raka prije godinu dana. Nije mi postavila nikakav rok za dovršenje, a ja sam njoj rekla da ću joj naplatiti samo ako budem zadovoljna rezultatom. Naravno da neću biti zadovoljna.
Zapravo sam već napravila prvu verziju, koja je za čudo dobro ispala, iako mi se ne sviđa, naginje previše realizmu, čak čovjeku nisam vrh cipele naslikala, jer je i na fotografiji ispala iz kadra, čemu onda slika, pa za realizam postoje fotografije? Jednostavno nisam računala s time da bi moglo dobro ispasti.
Imam dvije krajnosti, ili bezveze bacam boje po platnu, ili nisam zadovoljna dok svaka mrlja nije na svojem mjestu i slika odražava stvaran svijet.
To me živcira, i što ako svaka iduća verzija bude gora od prve? Mislim, lako za to, dam joj prvu verziju, a ostale sakrijem u kutiju s ostalim neuspjelim pokušajima, problem je stvaralačkog nezadovoljstva. Zvuči cool, ali nije.
Bademe sam pojela, kavu popila.
Prebrzo. Nije ni devet. Idem si napraviti drugu.
Dan je tmuran, oblačan, ali ušla sam u njega polako, smireno pa mi se čini čarobnim.
U drugoj ulici grade kuću. Prethodnu su srušili do temelja. Promatram radnike na prvoj deki. Mutni su mi, ali ne da mi se staviti naočale da bih vidjela da li je koji zgodan. Ovako su mi svi zgodni. Ne bih imala ništa protiv da zamijenimo uloge. Osjetiti hrapavu ciglu pod prstima i tragove crvenila na kožnim rukavicama. Mirisi vapna, pijeska i metala. I glad koja se pojavi kao nagrada za obavljen posao. Od kada je tata odselio na otok, više ništa ne zidamo i ne betoniramo. Nije da je prije bilo potrebe za time, ali kako ću znati da li je proljeće stiglo?
Druga kava... da, idem si po drugu kavu, a i pozadina se osušila, mogu započeti s drugim slojem.
petak, 07.02.2020.
Vjetrenjača 4
…dva spola nedovoljna s obzirom na prostranost i raznolikost svijeta…
Kaže Virginija Woolf u svojoj knjizi Vlastita soba. Šalim se. Mislim kaže ona to, ali cijeli citat glasi ovako:
U nekom trenutku žustre rasprave sa mojim, kako li je to divno jedan muškarac sročio, „kokošima“ (nemojte misliti da mu se rugam, to je jako tužna sudbina - biti muškarac koji je u životu susreo samo kokoši, a ne i žene, ja samo doista nisam u ovom trenutku pronašla kraći izraz), izbacim iz sebe:
- Feminizam je otišao u tri pm… trebalo bi ga resetirat!
- Ne možeš ga resetirati – kaže Realna.
- Joooj dobro, zaokrenuti ga za sto stupnjeva i vratiti na početni pravac. – gestikuliram po zraku grafove i pravce kretanja.
Kad malo razmislim, zapravo uopće ne znam što se trenutno događa po pitanju feminizma, kako ga definiraju i što sve obuhvaća, niti kojim granama i grančicama se kiti. Imam samo neku mutnu predodžbu. Zapravo me niti ne zanima. Ta teorija suvremenog feminizma, a ni praksa. Povremeno me zakači neki članak, fotografija ili vijest, društvene mreže bolje i ne spominjati, pa mi padne na pamet WTF i da bi ovaj planet doista možda trebalo potopiti, ali nisam nihilist pa tu pomisao brzo odbacim. Mene sve to zapravo uopće ne smeta, ali kako bi moj otac rekao kad gleda Vladu, Sabor i slično:
- Sve je to ok, ali zašto ja to moram plaćati?
Malo ću doduše parafrazirati i reći – Mene to ne smeta, ali zašto ja to moram gledati? Zašto me se s time maltretira?
Polazim od sebe, od problema s kojima se osobno suočavam kao žena, vjerujući da spadam u jednu običnu, prosječnu grupu žena. Niti siromašna, niti bogata, niti glupa niti genijalka, volim muškarce, volim i žene. Možda se ne krećem baš uvijek unutar svih ograda, muž kaže da sam po shvaćanjima i djelovanju više protestantica nego katolkinja, ponekada konzervativna, nepokolebljivo pravocrtna, a ponekad fleksibilna i eksperimentalna do nespojivosti. Sve u svemu, ništa posebno, prosjek.
Da li bi i Virginija Woolf za sebe rekla slično? Ili se ipak smatrala genijalkom? Znamo da je imala izvanbračnu avantura sa Vitom Sackville-West, muž je znao za to, i navodno nije imao problem s time. Njih dvije bile su više različite nego slične; no njihove razlike u klasi, seksualnoj orijentaciji i politici bile su samo dio privlačnosti. Iako su imale intimne odnose, obje su izbjegavale kategorizirati svoju vezu kao lezbijsku. Vita je odbijala lezbijski politički identitet pa čak i Woolfin feminizam. Virginija je pak odbijala sve kategorije, a posebice one definirane seksualnim ponašanjem.
Smijem li i ja pod njenim pokroviteljstvom odbiti kategorije i reći da nisam feministkinja, moj spol i rod je žena, i moja seksualna orijentacija je žena. Smijem li to uopće tako sročiti? Ili sam opet bubnula neku glupost? I kakve uopće veze imaju prava žena sa seksualnom orijentacijom?
Lezbijski politički identitet?
Moj mozak je jako spor i teško se nosi sa opće prihvaćenim pojmovima koji su svima jasni, samo se meni nekako lelujaju i ne uspijevam ih shvatiti.
I koji su to uopće moji problemi kao žena?
Nesigurnost, neznanje, manjak uvida u vlastitu odgovornost i posljedicama koje donose moje vlastite odluke, manjak samopoštovanja, strah od tuđeg mišljenja, od kretanja protiv struje…
Hmmm… to sve zapravo nema nikakve veze sa time što sam žena, već time što sam ljudsko biće.
Pokušat ću opet.
Manjak vremena i prostora… a ne, to opet spada u ovo - posljedice vlastitih odluka.
Majčinstvo… ma koji god problemi proizišli iz toga, to je opet bila moja odluka i ponovila bih ju tisuću puta iznova, jer nema ničega što se može mjeriti s time.
Ovo je teško… Pokušat ću preformulirati pitanje.
Što mi je to bilo uskraćeno, oduzeto, na što sam imala pravo kao ljudsko biće, a uskraćeno mi je zbog činjenice što sam žena?
Mogu raditi, mogu dati otkaz, mogu se razvesti, ne moram se razvesti, mogu roditi još jedno dijete, ne moram, mogu otići u redovnice (možda me u katoličke ne bi primili, ali u neki red sigurno bi), mogu glasati, ne moram glasati, mogu…
Zapravo je moj jedini problem što imam osjećaj da se od mene očekuje da imam neki problem, stalno neki pritisak da moram biti u borbenom stavu protiv nekoga ili nečega. Da su muškarci iskonsko zlo ili takvo nešto.
A meni se ne tuče, meni se ljubi baš tu točku na tuđem potiljku. Možda bih se trebala kategorizirati u hipije?
Kako ljudi zriju, prestaju vjerovati u strane, ravnatelje i urešene kaleže.
Virginija mi se sve više sviđa, ali morat ću ipak konzultirati wikipediju, možda mi ona otkrije koje to probleme imam.
Začudo tamo se spominje C. H. Sommers koja tvrdi …
Jednakost šansi! Ne jednakost rezultata, nego jednakost šansi. To već ima smisla. Kad malo razmislim, o tome je i Solženjicin pisao, ali kakve veze imaju logori i Sovjetski savez sa feminizmom?
Još je Einstein rekao…
Svako je genije! Ali ako sudiš ribu prema mogućnostima da se popne na drvo, provest ćeš cijeli život misleći da je glupa!
Zašto se te ribe uopće žele penjati po drveću? Tko ih tjera? Slažem se riba treba imati pravo na to, treba joj dati šansu, ali na njoj je da izmisli proteze i astronautsko odijelo i sama se popne gore, neću ju valjda ja staviti u akvarij i držati tamo gore na grani da bi ona mogla svijetu uzvikivati – Popela sam se na drvo!!!
Ništa meni to nije jasno, sve su zakomplicirali, i sad se osjećam glupom, a zapravo samo želim biti žena.
utorak, 04.02.2020.
Vjetrenjača 3
- Da li imate vlastitu sobu? Da li vam treba vlastita soba? – pitam za kraj prije nego što zatvorim zapisnik i raziđemo se u noć.
Iskusna se nakon razvoda vratila kod svojih doma i u svoju staru sobu.
Realna tvrdi da joj ne treba i ne zna što bi s njom i sigurno ne bi provodila vrijeme u njoj.
Duhovita je uvjerena da bi ju grizla savjest kad bi ju imala, jer bi to značilo da kad uđe u nju mora nešto korisno raditi i zato ju trenutno ne želi iako bi ju trebala.
Praktična preuređuje kuću muževih roditelja i konačno više neće spavati na kauču na razvlačenje dok djeca imaju svoju sobu, nego će čak dobiti jednu sobu za sebe da joj bude „knjižnica“.
Suosjećajna voli slikati i nema svoju sobu i možda jedina istinski razumije o čemu pričam, jer njen muž ima svoju sobu sa tri kompjutorska ekrana i specijalnom fotelja/stolcem na kotačima za igranje igrica.
Posložena nije bila prisutna, ali s obzirom živi sama u stanu teoretski možemo reći da ima cijeli stan za sebe pa što bi još s dodatnom vlastitom sobom.
Prilikom uređenja kata kuće mojih roditelja imali smo jednu sobu viška, i tada sam razmišljala kako muškarac mora imati svoju sobu u koju se može povući i imati svoj mir. Prepustila sam ju mužu. Idućih desetak godina ta soba je bila u neredu, zatrpana stvarima, alatom, prljavim vešom i nije služila niti njemu niti meni. Sada se postepeno transformira u dječju sobu.
Stoga mi je osnovna misao za vrijeme čitanja Vlastite sobe - Virginije Woolf, bila:
- Kako si mogla biti toliko glupa!!!
Ako uzmem k tome činjenicu da je ona tu knjigu napisala 1929. godine mrak mi padne na oči.
- Virginija je to napisala prije sto godina!!! Sto! Zašto ja to saznam tek sada? I zašto mi moja majka to nije mogla reći!
Želim samo svoja dva kvadratna metra mira i tišine, ta misao me prati zadnjih par godina, ali samo kao osjećaj. Osjećaj gušenja, sputanosti, tjeskobe, potrebe za vrištanjem, trganjem, bijegom. Samo kao klupko, kao Gordijski čvor osjećaja, ali ne kao racionalna potreba žene koja želi stvarati.
- Dok raskrčim stol, pa dok iz razno raznih ćoškova povadim slikarski pribor i rastvorim ga, a Loki (mali pas bigl) skače i otima mi stvari sa stola, prođe me inspiracija i volja, i već mi je pola slobodnog vremena otišlo na pripreme. A ništa ne smijem ostaviti bez nadzora, jer će Loki sve rastrgati i pojesti, a i treba mi stol poslije za večeru… – objašnjava Suosjećajna, a ja znam o čemu govor, ona ima psa, ja imam dijete, i niti jedna nema vlastitu sobu.
Slikam na podu, na koljenima, biram tehnike koje zahtijevaju najmanju količinu sredstava, uvaljujem kistove djetetu, pretvaram sve u igru, hvatam rupe u zakonu postojanja. Pisanje? Doma ne pišem, gdje? Kada? Otac bi mi rekao Piši noću! Da sam bar starica kojoj je dovoljno četiri sata sna, ali umorna sam kao pas. Naučila sam čitati knjige dok se dijete vere po meni i imati paralelne tokove misli, jedan za knjigu drugi za razgovor sa djetetom i komentiranje crtića, ali pisanje ipak zahtjeva potpunu pozornost. Pisanje je ljubomorno, traži te cijelu. Traži posebno stanje duha, potonuće, hvatanje lepršave srebrne nit što svjetluca malo ispod površine.
Pišem na poslu, prekidana sto puta, sa konstantnim zagušenjem zvučnog kanala tuđim razgovorima. Moje svjetlucave niti su kržljava nedonoščad.
Ipak, odbijam biti frustrirana i bijesna zbog onog što je moglo biti, a nije, zbog vremena koje mi je pobjeglo, odluka koje sam donijela kao dobar gospodar, a pokazale su se štetne ne samo za mene. Misleći da činim dobro drugome, zapravo sam u njemu podržala sve ono što nije dobro ni za njega ni za mene.
I tu negdje, usput, kao blijeda sjena tijekom oblačne zore, moja intuicija jača, rasteže se i namiguje mi, a razum joj prepušta vodstvo.
ponedjeljak, 03.02.2020.
FreshCaYg FreshCayg Fr...
