petak, 28.02.2020.
Vjetrenjača 5
U kritici Vlastite sobe, esej “When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision” Adrienne Rich, izvorno objavljen 1972., Rich komentira kako joj je dobro poznat ton kojim se V. Woolf koristi:
Čula sam ga dovoljno često, kod sebe i kod drugih žena. To je ton žene koja je skoro u doticaju sa svojom ljutnjom, koja je odlučna da ne ispadne ljuta, koja se sili da ostane mirna, suzdržana, čak šarmantna u sobi punoj muškaraca gdje su izrečene stvari koje su napad na sam njezin integritet. Virginia Woolf obraća se ženskoj publici, no akutno je svjesna – kao što je uvijek bila – da je mogu čuti muškarci.
Pitam se u kojoj mjeri je svaka moja radnja, izgovorena riječ i pomisao preoblikovana i izmijenjena jer bi je mogli „čuti muškarci“ ? Naravno, svi ljudi, neovisno o spolu, u žudnji za odobravanjem i uklapanjem mijenjaju svoje ponašanje. Makar malo, ima to veze i s dobrim odgojem i bontonom.
Međutim, koliki točno utjecaj imaju baš muškarci, kao faktor zbog kojeg u svojem stvaranju skrećem s linije kojom bih išla da nisu prisutni, da me ne mogu čuti, vidjeti, saznati?
Sve dok misli na muškarca, nitko se ne protivi tome da žena misli. (Orlando, Virginia Woolf)
Koliko puta sam progutala svoj bijes da ne bih bila proglašena luđakinjom, prešutjela znanje da ne bih ispala glupa, sakrila svoje suze, da ne bih bila depresivna cmoljavica, poslušno slijedila muškarca, ignorirajući vlastite potrebe i intuiciju? Hmmm… svaki psihopat mora moći društveno prihvatljivo funkcionirati, zašto bih bila iznimka?
Međutim, kad je riječ o umjetnosti, to je već područje gdje bih morala biti jedinstvenog duha, manje savitljiva i labilna. Umjetnost ne trpi povodljivost i devijaciju uklopljivosti.
Ali trpi učitelje. A gdje su moji učitelji?
Maša Grdešić (http://muf.com.hr/2017/05/05/tjeskoba-zenskog-autorstva/), piše:
Uz to, nužno je razmotriti kada se uopće susrećemo s tekstovima spisateljica. Ako jako dobro razmislim o svom srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju, a završila sam studij književnosti i to početkom 2000-ih, mogu se sjetiti da smo čitali po jedan roman Madame de Lafayette, Virginije Woolf, Marguerite Yourcenar, Toni Morrison i Dubravke Ugrešić – i to je sve. Paralelno s tim u slobodno sam vrijeme čitala mnogo popularnih spisateljica poput, primjerice, Zagorke, Agathe Christie ili J. K. Rowling, jer je popularna kultura, s obzirom na svoj inferioran kulturni status, mnogo otvorenija autoricama od strogo čuvanog književnog kanona. No brojne spisateljice za koje gorljivo vjerujem da bi trebale imati osigurano mjesto u svakom književnom kanonu, poput Sylvije Plath, Jean Rhys ili Elfriede Jelinek, morala sam pročitati na svoju ruku.
Bilo je trenutaka kada sam žalila što nisam studirala komparativnu književnost, što na svijetu postoji toliko knjiga koje neću imati vremena pročitati, toliko znanja i misli koje neću imati vremena usvojiti, ali sve više osjećam kako me zanimaju točno određena razdoblja, točno određeni književni oblici, točno određena misao, točno određene knjige, i doista ne bih imala volje gubiti vrijeme na sve ostalo.
Čitajući Vlastitu sobu nisam otprve primijetila ljutnju o kojoj Rich piše, ali kad razmislim doista je bila prisutna. Doduše vrlo kontrolirana, poput vanjskog lika, običnog promatrača koji kaže – Tu sam, postojim, s punim pravom, ali neću se miješati, i nije prenesena na mene kao čitatelja. Čitajući nisam bila ljuta, samo začuđena.
Zašto ne smijem pisati bijesna? Zašto pisanje o sebi nije književnost? Zašto kaže da je to „nagon za autobiografijom“, a tek treba rabiti „pisanje kao umjetnost, a ne kao način samoizražavanja.“ I da li uopće ijedan pisac može pisati a da niti u jednom trenutku ne piše o sebi? Kako? Kad sve što iz mene može izaći jest samo ono što je prije toga nekako u mene i ušlo, kroz mene se oblikovalo?
Nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu. - Nema ničeg u razumu što prije nije bilo u osjetilima – kaže Toma Akvinski nastavljajući shvaćanja Aristotelove škole.
Zato se pitam, što je umjetnost, a što samoizražavanje?
Uvijek se lomim na osnovama, sramotno neuka, ali odgovori dolaze, jer učitelj se pojavi kad je učenik spreman.
Rajmund Kupareo, akademik, u svojem ogledu o umjetničkom odgoju, kaže :
Kod djeteta se radi o stanovitom samoizražavanju nekoga određenoga osjećaja, „proživljenoga“ u točno određenom času, dok je u umjetnosti samoizražavanje uzdignuto na čisto izražavanje. „Iza moje boli i moje ljubavi vidim (intuiram) ljubav, bol“, tvrdi francuski pjesnik Pierre Emannuel.
…………….
Umjetnička djela ne nastaju u času „sraza“ umjetnika sa svijetom uzbudljivih događaja, nego u smirenosti duha. „Svi su vrhunci mirni“ – rekao je Goethe. Nijedan skladatelj nije uglazbio neku posmrtnu koračnicu, Misu za mrtve ili „Stabat Mater“ (dosta je podsjetiti se nastajanja Dvořákove Stabat Mater) u času osobne nesreće ili tragedije svojih prijatelja. To se isto događa s „ponovnim rađanjem“ umjetničkoga djela kod promatrača. Ako on, u času gledanja ili slušanja, nije smiren, nego projicira na djelo svoje duševno stanje, teško će ga shvatiti i u njemu estetski uživati.
I više se ne čudim. Pisati ću o bijesu, o ljubavi, o boli koje sam doživjela, ali ne u trenutku njihovog doživljavanja, već smireno, promatrajući ih nakon što već duže vrijeme hladan pepeo prekriva njihove ostatke. Poznavajući njegov vrući hrapavi dah ispod ledene površine, ili njen miris cimeta i karameliziranog šećera što izbija iz jarko narančastog izloga prosipajući se kroz tamnu modrinu noći, ili plišanog medvjedića što topao i duboko poznat mekano steže svojim šapicama tvoj vrat. Izražavajući na taj način čistu ideju Bijesa, Ljubavi i Boli.
Moji učitelji, neovisno jedni o drugima, uvijek iznova slijede jedinstvene misli.
Virginia Woolf, Vlastita soba, piše:
Nitko pri zdravoj pameti ne bi joj savjetovao da se drži namjernog prezira i ismijavanja – književnost pokazuje beskorisnost svega što se piše u tom duhu. Drži se istine…, a ishod će nužno biti zapanjujuće zanimljiv.
…..
… od svega mnogo važnije ostati vjeran sebi. Nemojte sanjariti o utjecaju na druge,… Mislite na stvari kao takve.
……
Ali, što god dodirne, to se zaustavi i postane trajno. To je ono što ostaje od prošlosti i naših ljubavi i mržnji. Pisac, mislim, ima priliku više od drugih živjeti u prisutnosti te stvarnosti. Njegov je posao da je nađe, prikupi i priopći nama ostalima.
Vjernost sebi. Smirenost duha. Istina. Stvarnost. Ponavljam lekcije u sebi.
…, jer umjetnost ne služi za propagandu i praktičnu korist ili reklamu (glazbene reklame su zlouporaba umjetnosti) itd. Umjetnost prkosi svakoj vrsti diktature.
Rajmund Kupareo
Vjerujem da nije potrebno posebno znanje, već da svaki pojedinac, ako je doista iskren sam sa sobom, bilo da promatra tuđe ili vlastito djelo, može osjetiti da li je djelo koje stoji pred njih Istinito i Stvarno. A dodala bih i Dobro.
28.02.2020. u 08:33 •
31 Komentara •
Print •
#
