srijeda, 10.07.2013.
Žuti kišobran
Položila sam. Nije bilo strašno.
Sad sam opet slobodna, i dani su dugi, i misli lepršave i kave se piju, i posao nije težak.
F. je taj dan došao do mene u Zagreb i planirali smo otići na Picassa. S obzirom da sam se, čekajući te sparne subote pojedini od 8 ispita, izpreznojila jedno 10 puta, možda i nisam bila u najboljem izdanju za tog vrlog umjetnika, a s druge srane možda sam bila baš u pravom, naopakom izdanju.
Tri tjedna , dok sam štrebala od jutra do sutra, maštala sam kako ću konačno otići na tu izložbu, ako ću išta napraviti ovog ljeta - to ću napraviti!
Dok sam ga čekala sjedeći na klupi s pogledom na Umjetnički paviljon, osjećajući kako me napetost ispita napušta, kako mi se udovi gase, kako se skupljam u jednu malu točku, skrivena pod velikim žutim kišobranom, uz zvukove ljetnog pljuska, promatrajući jedan mladi par kako se svađa , ona sjedi na ruksaku u travi, a on stoji iznad nje i psuje ju, mislila sam si kako bi im rado pomogla da pronađu zajednički jezik. Ali tko sam ja da se petljam u tuđe živote?
Kako to da je moja veza opstala? Kako je preživjela sve te bolne crne rupe, studentske dane, sebičnosti i nerazumijevanje, kako to da sam sretna i da to traje već tako dugo. Koje su se zvijezde morale posložiti, čime smo to zaslužili? Kad smo to točno naučili razgovarati, naučili čitati jedno drugo bez cenzuriranja subjektivnim filterom?
Pa taj čovjek je spreman samnom ići na izložbu!!
Došli smo pred ulaz. Bio je red do izvan vrata. Rekao mi je ako želim vidjeti izložbu da je to danas, jer sutra će gužva biti još veća.
Ušla sam unutra, odšacala duljinu reda i rekla.
- Prošla me volja za Picassom, ajmo na kavu.
S jedne strane, zaista mi se nije dalo čekati, s obzirom da sam od pol 9 ujutro do pol 14 popodne čekala pred nekim vratima, ali s druge strane, već sama činjenica da je on bio spreman na nešto što njemu ne predstavlja nikakav užitak zbog mene, bilo je dovoljno.
Ženi je često dovoljno da je muškarac spreman nešto učiniti, i nije nužno da to zaista učini.
10.07.2013. u 11:21 •
0 Komentara •
Print •
#
utorak, 02.07.2013.
Čovjek nema pravo na život
Čovjek nema pravo na život.
Čovjek nema pravo na svoj život. Imaš pravo na neki općeniti pojam života. To ti je zajamčeno ustavom, i konvencijama i svom silom međunarodnog nametanja, ali pravo na svoj život, to nemaš.
Na život kakav želiš, kakav si isplanirao, na život o kojem sanjaš, u kojem ćeš ostvariti sebe, biti svoj. Na to nemaš pravo. Jer dokle kod nisi sam na svijetu, dokle god postoje ljudi s kojima moraš živjeti, surađivati, o njima brinuti, nećeš imati to pravo.
Imam još 4 dana do ispita. Ne osjećam se spremnom. Gradivo je glupo da gluplje ne može biti. Al ok, učim, trudim se, dajem sve od sebe. Započinjem dan s planom koliko stranica moram proći, sjedam za stol, počinjem. I onda zvoni mobitel. Zovu me na posao, jer moram nešto riješiti. Dok sam na poslu zove me sestra, vratila se s mora pa će svratiti s djecom popodne. U međuvremenu mi muž preko vibera javlja da u 16 i 10 budem kod limara, jer je naručio oluk i treba mu pomoć oko prijevoza do doma.
Krasno.
Čak nemam pravo ni na pošten život u kojem ću odraditi što moram, u čemu ne uživam, ali je važno i imam rok. Dakle, ne samo da nema pravo na život o kakvom sanjam, nego niti na život koji moram živjeti, jer imam obveze koje moram ispuniti.
Takve stvari me ljute! I dođe mi da odbacim sve i više uopće danas ne uzmem zakone u ruke, i ni ne pogledam više ta sranja od odredbi, koje bih navodno za 4 dana trebala moć reproducirati, suvislo i s razumijevanjem.
***************
Čovjek ima pravo na život. Na goli život. Svaki drugi aspekt pojma života, moraš silom, zubima i noktima, otimati od drugih. Jer gdje prestaje ustavno i međunarodno pravo, počinje pravo jačega. Jedino istinsko pravo!
02.07.2013. u 11:02 •
0 Komentara •
Print •
#
