Dnevnik toka misli

ponedjeljak, 25.02.2019.

Nepravda


Gdje bih bila da se nisam zaljubila i udala za prvog koji je naletio?

Na to pitanje zapravo nema odgovora, jer paralelni svemiri ne postoje, i tijek mojeg života je upravo takav kakav je. Međutim, kad razmišljam u tom smjeru i dopustim si današnju pamet i iskustvo svojeg karaktera i želja, zamišljam da bih odselila daleko od svojih, studirala psihologiju i sociologiju paralelno sa pravom i umjetničkom akademijom i radila kao prostitutka/striptizeta za vrijeme studija. Pretpostavljam da bi to potrajalo, nije lako uskladiti studiranje četiri različita faksa i noćni rad. Ne bih se udavala, a djecu bih možda imala tek kasnije kad bih počela „časno“ zarađivati za život.

Društvo bi time profitiralo, izrodilo bi znanstvenicu/kontroverznu književnicu, a muškarci koji iz sebi znanih razloga odlaze prostitutkama vraćali bi se doma bez frustracija s kojima su došli. Zapravo ne vidim mane u tom konceptu.

(Dakako, taj koncept ne bio provediv u Hrvatskoj. Iako se s vremenom možda udruge za zaštitu žena i zakonodavci sjete i njih - žena koje odrade tešku fizikaliju bez zdravstvenog i mirovinskog, na margini društva. )

Eto, rekli bi, spasio muškarac zabludjelu ženu od propasti, oženio ju, podario joj dijete i sada je sasvim normalna i pristojna ženica.

Jok. Samo je svu moju zabludjelost kanalizirao prema sebi, a propast je relativan pojam. Nisam ni prva ni zadnja koja je dopustila da ju ljubav upropasti, točnije upropaštava.

S naglaskom na dopustila. Moj život nije plod slučajnosti, donosila sam svoje odluke sama, nema tu neke velike mudrosti. Imaš pamet koju imaš, informacija koliko imaš, odvagneš i zakoračiš. Poslije razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo je - trla baba lan.

Međutim, sama ideja da sam to ipak u nekom trenutku mogla odlučiti, odlučiti otputovati, biti prostitutkom i studirati, ukazuje mi na količinu nepravde u kojoj žive muškarci. Zapravo me na razmišljanje potaknuo prethodni post. Zamišljen u poprilično doslovnom smislu. U film u kojem je glavni lik žena, staviti muškarca, i ne promijeniti ništa drugo. Teško je zamislit scenu u kojoj će muškarac biti trudan i vjenčati se za nekoga koga ne voli. Istovremeno mi se obrnuta situacija, u kojoj muški lik zamijeniš ženom, pa makar ta žena imala ženu, uopće ne čini toliko apsurdnom.

Svijet je strahovito nepravedan prema muškarcima.

Oni neke odluke ne mogu donijeti. Donijeti odluku da budu prostitutka ( još uvijek strahovito rijetka pojava), ili da budu kućanik (kućnik? , koja bi se žena udala za takvoga?), ne mogu odlučiti sami sebi roditi dijete (za nuždu žena to može riješiti dobrim tempiranjem seksa na jednu noć, i da se liku više nikada ne javi), ne mogu snimiti kućni pornić i pospješiti svoju karijeru s time (time bi prije pospješio karijeru žene s kojom ga je snimio), a i na poljubac dvaju muškaraca većina populacije ovog planeta ne gleda blagonaklono, dok s druge strane na poljubac dviju žena… pa to je već neka druga priča.

Čini mi se da žene često uopće nisu svjesne slobode koju uživaju, mogućnosti izbora koju uzimaju zdravo za gotovo. Možemo, ako baš zabrijemo, zaći u bilo koje muško područje rada i djelovanja, a već i jesmo, i pri tome sačuvati svoju ženstvenost. Oni, ako se usude zaći u naša područja, u pravilu će biti stigmatizirani kao osobe s pogrešnom seksualnom orijentacijom.

Bitke koje muškarci vode da bi u svojim očima bili netko, su stravične. Biti uspješan na poslu, biti uspješan otac, ljubavnik, muž … Uspjeh, kao nužan preduvjet vječnog definiranja sebe. Tu definiciju tako je lako razbiti. Poput kamenolomca koji zna na kojem mjestu u velikoj stijeni zabiti klin kako bi pukla u smjeru koji njemu odgovara, i žene često znaju pogoditi baš to mjesto. A kad ih slomiš oni su zbilja slomljeni, to je tako tužan prizor. Pukotina je mračna, duboka i neizlječiva.

Za razliku od toga , čini mi se da su žene nekako puno fluidnije, nogama ukorijenjene u bit života, i puno teže lomljive. Kako slomiti vodu? Čak i pod pritiskom, ona samo ispari i kondenzira se negdje gdje joj više odgovaraju uvjeti.

25.02.2019. u 10:56 • 20 KomentaraPrint#

petak, 22.02.2019.

Što biste...


Što biste radije gledali?

Fresha u ulozi Kill Bill...



...ili mene u ulozi Django?





:)

22.02.2019. u 07:38 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.02.2019.

Čokolada vs zvijezde


Na vratima frižidera imam pretinac pun čokolade.

Rijetko jedem čokoladu, ali kad ju jedem volim da krcka pod zubima, hladna i puna otpora, poput kamena.

Zalihe punim onime što mi drugi poklone.

Rijetko kupujem čokoladu.

Samo onu tamnu, od 60 ili 80% kakaa, a ona obično završi u gostima ili u nekom kuglofu.

Moja sestra je obožavala čokoladu.

Kad bi došla k meni, moje zalihe bi se vidljivo smanjile.

Mene je to veselilo, jer me riješila brige.

Čokolada ima dugačak rok trajanja, ali kod mene uvijek postoji opasnost da se taj rok prekorači.

Moje zalihe su sada velike i ne provjeravam da li je istekao rok.


*******

Povremeno svojem ocu pošaljem paket.

U njega stavim sve što mi padne na pamet, a što bi mu moglo dobro doći ili ga razveseliti.

Čaj u rinfuzi, crna čokolada, debele čarape, sapun s mirisom lavande…

Kad on primi paket, šalje mi sms-poruku:

Otvorio sam kutiju. Potrošila si novce na skupe gluposti koje mi ništa ne znače osim što si mi ih ti kupila. Budi pametna drugi put. Kolač je izvrstan.“

I moj odgovor:

I ja tebe volim. : ) Biti pametan je precijenjeno

Drugi put stiže ovakva poruka:

…Držim tvoju kutiju pored sebe, pijem tvoj čaj i probavam jedno pa drugo. (Puno je to novaca dati za tako taknu čokoladu, meni je dobra i ona za kuhanje a ima je i više)…

Odgovaram:

…ako kuham glazuru s tom tankom čokoladom onda ju i tebi mogu poslati. : ) …

Moj otac je šećeraš. Voli slatko. Nije discipliniran.

Moja baka je bila šećeraš. Voljela je špek. Bila je disciplinirana.

Sposobnosti navodno preskaču jednu generaciju.

Uvjeravam samu sebe da su moji paketi sve bolji.

Ipak, veća je vjerojatnost da se moj otac jednostavno navikao.


*****

Imam tajnu.

Moja nepca žude za nečim neprihvatljivim. Već godinama.

Bilo bi lijepo kad bi žudjela za čokoladom.

To je ipak društveno i organski prihvatljivo.

Ali ja ne žudim za čokoladom.

Kreda, kamenje, zemljana prašina, miris benzina i motornog ulja…

To u meni stvara eksploziju osjeta.

Slina mi se skuplja u ustima već na samu pomisao kako među zubima drobim ljuskavi, zeleni, sljemenski škriljevac.

Vjerojatno mi nedostaje neki mineral u tijelu, i moj organizam na ovaj način vrišteći šalje signale.

Koliko znam, imam manjak željeza, oduvijek.

Međutim, nemam potrebu gristi kovane ograde po susjedstvu.

Samo me ono blato i prašina kraj puta strahovito privlači.

Škriljevac sam probala, i kredu… jednom ili dva puta.

Nisam odoljela.

Ali pretežito se suzdržavam, i maštam.

Maštam kako tvrda površina drobivog kamena popušta, lomi se u bezbroj ljuskavih čestica, kako se zemljani okus širi mojim nepcima, a prašina upija svu vlagu jezika.

Mogla bih svoju žudnju prikazati romantično.

I reći da žudim za materijalom od kojeg su načinjene zvijezde.


Svi smo mi načinjeni od zvijezda.

Meni su samo zaboravili ugraditi još par dijelova.



21.02.2019. u 09:13 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.02.2019.

Vikend

Vikendi su kod nas zgusnuti, bučni i kaotični. Kroz kuću tutnji prosječno između deset i trinaest osoba. I često, dok decibeli dosežu vrtoglave visine, poželim svoj mir i tišinu, razmišljam o kreditu i da mi se odseliti što dalje, od svih njihovih problema, od sveg njihovog kaosa, kako bih se bavila samo svojim djetetom i svojim osobnim kaosom.

Želja zasvijetli pa opet utrne.

I ne znam je li u pitanju odgoj ili neki aspekt zdravog razuma, ali bježim od banaka kao vrag od tamjana, stoga ostajem tu, oni moji, ja njihova, i prigrljujem staru izreku – Ako čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.

Vrijeme je ručka, i čini mi se kao da hvatam zlatne ribice dok pokušavam svu tu djecu, uključujući djeda koji je nakon bolesti sa pogona na sve četiri prešao na pogon na svih šest, natjerati da sjednu za veliki hrastov stol (djelo ruku mojeg oca), pa kad shvatim da nisam sigurna da li su svi oprali ruke, s burazom napravim brzu cost benefit analizu, i odustajemo od provjere, jer konačno je svako na svojem mjestu. Muški uz zid, žene prema kuhinji, djeca između strateški razdvojena. Pavao sjedi do pradjeda, pipa ga po licu i pokušava saznati zašto mu koža visi i zašto ima zube u čaši pa ih za ručak stavi u usta. Vanja i Mutimir, jedan nasuprot drugog, pokušavaju noževima ubiti narcise (kojim je moja majka ukrasila stol), pa ih sklanjamo jer će baka dobiti napadaj ako ih oštetimo. Karlo je tih i baš zato dobiva najveće porcije odraslog zafrkavanja. Zdjele i tanjuri putuju preko glava, svako razgovara sa svakim i nitko s nikim. Ubrzo se moje dijete zalije juhom:

- Osušit će se, nije strašno… - pokušavam joj objasniti, sagibajući se preko cijelog stola da me čuje.

- Skini skini! – viče ona.

- Ali….

-Skini skini!

- Buraz, skidaj ju! – delegiram zadatak, on joj je najbliži.

Nastavlja jesti juhu gologuza, a već idućeg trenutka je i moj nećak Mutimir gol, jer zašto bi samo Vanja bila gola.

- Pišk - kak… - započinju svoju urnebesnu preokupaciju, smiju se i vrte na stolcima.

Hrane ubrzo ima po stolu, ispod stola, u kosi…, ali tome posvećujem tek treću ili petu misao, za početak neka se samo svi konačno najedu i opet maknu od stola. Moja majka i ja uopće ne sjedamo za stol, mi smo leteće … fali žlica, treba krpa, „hoćeš još juhe?“, grabi, donosi, odnosi. Mi ćemo uloviti s nogu što ostane.

Pred kraj iznosimo kupljenu tortu ( jer je meni tek usred prijepodneva sinulo da je mojoj mami rođendan, iako sam si tu činjenicu upisala u bar tri rokovnika). Karlo je u međuvremenu otišao na wc, i kad počnemo pjevati sretan rođendan (jer nikoga se ne čeka, trenutci sipe poput pijeska među prstima), on se dere iz wc-a i pjeva kroz zatvorena vrata zajedno sa ostalim gologuzim štetočinama za stolom. Moja majka i ja se umorno gledamo, ali srca su nam na mjestu.

I tako svaki vikend, redovno stanje.

Pradjedov krevet postao je „the“ mjesto u dnevnom boravku, pa kad on sa hodalicom krene odvježbati svoju dnevnu rutu od dva metra, svi klinci se brže bolje usele u njegov krevet, a njegova „princeza“ dobiva sekundarnu svrhu i služi u dječjim utrkama oko peći, a ponekad ju najmanji koriste i u primarne svrhe, jer djedova tuta je bolja! ima kotače!

Ništa ne planiramo, ne radimo drame oko zaboravljenih rođendana, plovimo kako nas struja nosi, gasimo vatru, ali ne zalijevamo travu, i sva ta gungula i galama melem je na našim ranama.

Vikend se bliži kraju.

Sjedim na drvenoj kištri za triješće i papir, grijem leđa uz zelenu kaljevu peć. Ispred mene na podu, naslonjena na jednu nogu djedovog kreveta sjedi moja majka, u krilu joj Pavao, pokraj nje sjede moje šareno dijete i Mutimir. Svi jedu sladoled na štapiću. Karlo se sa svojim sakrio u bakinoj sobi, on je već veliki i često traži svoj mir.

Petnaest minuta prije toga, nećaci su se skoro poubijali oko neke društvene igre, udijelila sam ćušku jednom i drugom, i zaprijetila ima da im je bolje da im se ne moram opet ustati i razdvajati ih.

A onda sam im svima donijela sladolede. Sada je tišina. Promatram ih dok mi srce raste.

Moja majka, nakon što je pojela čokoladni oklop, pruža preko svojeg ramena mekanu unutrašnjost od vanilije djedu koji iza nje sjedi na krevetu.

Poželim fotografirati taj prizor. Lica, mlada i stara, umrljana slatkom kremom važno oblizuju štapiće, spokoj i mljackanje. Međutim, memorija na mojem mobitelu je puna i dok sam obrisala par starih fotki, trenutak je prošao.

Ipak, taj se prizor utisnuo u unutrašnju stjenku mojeg uma, kao vrući žig kojim se obilježava pripadnost krdu.

Prošlog vikenda, otac mi je rekao:

- Obitelj je jedino što ostaje. Svi vaši prijatelji s kojima se družite, kojima Filip pomaže i uskače na svaki poziv ... ugraditi suđericu, popraviti lampu … u novim stanovima kupljenim na kredit…, kad jednom dođe do sranja, neće ih biti, moći ćeš se osloniti samo na obitelj. Obitelj je jedino što ostaje.

Stoga, ostajem tu, oni moji, ja njihova.

11.02.2019. u 14:52 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 05.02.2019.

Čavli

Provela sam dan s ocem. U šumi, na kiši, u blatu.
Provela sam dan s ocem. U osluškivanju, u praćenju tragova, u razgovoru.
Provela sam dan s ocem. U sadašnjosti, u prošlosti, u budućnosti.

Kaže on dok pijemo jutarnju kavu, jer svaki lov započinje i završava u lokalnoj birtiji:

- Treba se pripremiti za odlazak. Ali neću ove godine. Ne brini.

Brinem, srce mi puca, ali mi se smješkamo, kao da je to šala.

Hodam iza njega dok se šuljamo šumom, uzbrdo, nizbrdo, uz rub livada, preko potoka, kroz jaruge. Lišće šušti pod našim koracima, krckanje grančica odaje naš položaj. Nepojedeno kestenje, žirovi ostavljeni u ljusci, trule jabuke, obilje hrane, blaga zima. Dajemo si znakove, kratki pogled, prst u nekom smjeru, ruka u zraku.

Srne bježe pred nama, njihovi elegantni skokovi i bijeli srcoliki repići nestaju među stablima. Gavrani u paru lete nad nama, prate nas, misle da smo ozbiljni lovci, da će se naći nešto i za njih. Dozvola glasi na vepra, krmaču, nazime, lisicu i šljuku. Ali mi zapravo ne lovimo divljač. Mi smo u lovu na sjećanja, na zajedničke trenutke, na ono malo vremena što nam je još ostalo. Jer mi zapravo vremena uopće nemamo, nitko od nas više ne vjeruje u vrijeme. Otimamo se za ovo Sada, halapljivo i neumjereno.

Promatram ga kako gubi ravnotežu, prečesto. Kako su mu ramena postala uska i koščata. Brada sijeda, oči umotane u crnilo. Po godinama nije toliko star, po teretu što ga nosi, čudo da uopće još hoda.

Ručamo na hrpi hrastovih debala ostavljenih uz rub šumske ceste, tragovi šumara. Čvarci, kiseli krastavci, sir i kruh, u plastičnim posudicama balansiraju po neravnoj kori između nas. Okružuje nas žitko blato i gole grane što pružaju svoje prste prema sivom nebu. Iz daljine sitni šum dopire do nas, širi se kroz cijelu šumu, kao val.

Kiša.

Ostajemo nepomični. Kapi klize niz naše jakne, upijaju se u pamuk hlača. Biseri se stvaraju na kori kruha. Mi ručamo i razgovaramo kao da vrijeme ne postoji, kao da svijet ne postoji.

Razgovaramo na tri razine, vodimo tri razgovora paralelno.

Jedan je nijemi, promatramo jedno drugo, procjenjujemo snagu onog drugog, želje onog drugog, nade onog drugog.
Drugi je tehnički, aktualni, ono tu i sada. Smijemo se, divimo se, čudimo se.
Treći, onaj teški, cijeli dan se probija i opet nestaje, ispliva u jednoj rečenici pa opet potone, poput suhog kamenja na jeziku.

Mojem ocu i meni više nije potrebno mnogo riječi.


Njegove riječi su poput čavala u mojem tijelu, bole, ali drže dijelove na mjestu.


05.02.2019. u 09:19 • 12 KomentaraPrint#

petak, 01.02.2019.

Reklame


... dok ne složim neki pametniji tekst...

1.

Sjedim na wc-školjci i otkinem zadnji list papira. Okrenem se, ali tamo gdje inače stoje rezervne role, nema niti jedne.

Moj muž s druge strane vrata sluša neku divlju glazbu i oblikuje svoje modele aviona. Namjestim dugačku suknju tako da se ništa ne vidi i viknem:

- Filipe!

Ništa. Jako je koncentriran i ne čuje me, u prijevodu, odlutao je u svoj paralelni svemir.

- Filipe!!

Ništa. Oko njega može biti smak svijeta, ali glavno da je u njegovom svemiru sve pod kontrolom.

-Filipe!!!

Glazba se utišava…

- Zvala si? – odškrine vrata.

- Molim te dodaj mi wc-papir…. – neugodno mi je, ali nemam izbora.

Cerek na njegovom licu i pitanje:

- Je l' te mogu slikat?

- Ne! Ne možeš!

2.

Imati kupaonicu samo za sebe je luksuz koji si tek od nedavno opet mogu priuštiti. Međutim, još uvijek se najčešće kupam s djetetom u kadi. Četiri u jedan, okupam nju, okupam sebe, obavimo ozbiljne razgovore o vatrogascima kojima se pokvarila sirena i još se naigramo sa gumenim patkama i brodićima. I ono najbolje, kad ju uspavam, mogu se samo srušiti na krevet i proglasiti dan gotovim.

Pa tako, ja operem njena leđa, pa ona pere moja.Njeni mali prstići nježno trljaju moja leđa i stvaraju tanki sloj pjene. Ulazim u zen zonu. Nikad niti jedna masaža nije bila tako ugodna. Kao da me bezbroj leptira miluje svojim krilima.

A onda ona dohvaća četku za ribati nokte i počne strugati po mojoj koži. Vidim zvijezde i lansirana sam iz zen zone u tamnicu za srednjovjekovno mučenje. Pokušavam smirenim glasom zaustaviti postupak:

- Dobro je… mama je čista, ne treba više.

- T'eba, t'eba, tu t'eba. – nastavlja ribati dok se ja držim noktima i zubima za rubove kade.


3.

Dvogodišnjaci imaju panične napadaje kad se mame zatvore u kupaoni, jer eto odgovaraju na zov prirode. Stoga sam razvila naviku ostaviti vrata mrvicu odškrinuta kako bi moje šareno dijete moglo uvijek do mene. Moj muž je tu naviku, dakako, shvatio potpuno pogrešno.

Pa tako, usred zanimljivog razgovora o padu civilizacija kroz povijest, muž se ustaje s kauča, ulazi u kupaonu ostavljajući širom otvorena vrata i sjeda na wc školjku, ni na tren ne prekidajući izlaganje svojeg mišljenja. Raspored na našem katu je takav da se gledamo oči u oči dok on počinje obavljati što probavni sustav zahtjeva.

Kao u usporenom filmu, spoznaja se razlijeva mojim licem i ono mijenja boje, gluho „Ne“ otima mi se usana, ustajem se u panici i krećem zatvoriti vrata.

Muž me gleda zbunjeno:

- Pa možemo nastaviti razgovor…

- Ne, ne možemo! Nastaviti ćemo kad izađeš. – i zalupim vratima.

01.02.2019. u 09:22 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Srpanj 2019 (8)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora