Provela sam dan s ocem. U šumi, na kiši, u blatu.
Provela sam dan s ocem. U osluškivanju, u praćenju tragova, u razgovoru.
Provela sam dan s ocem. U sadašnjosti, u prošlosti, u budućnosti.
Kaže on dok pijemo jutarnju kavu, jer svaki lov započinje i završava u lokalnoj birtiji:
- Treba se pripremiti za odlazak. Ali neću ove godine. Ne brini.
Brinem, srce mi puca, ali mi se smješkamo, kao da je to šala.
Hodam iza njega dok se šuljamo šumom, uzbrdo, nizbrdo, uz rub livada, preko potoka, kroz jaruge. Lišće šušti pod našim koracima, krckanje grančica odaje naš položaj. Nepojedeno kestenje, žirovi ostavljeni u ljusci, trule jabuke, obilje hrane, blaga zima. Dajemo si znakove, kratki pogled, prst u nekom smjeru, ruka u zraku.
Srne bježe pred nama, njihovi elegantni skokovi i bijeli srcoliki repići nestaju među stablima. Gavrani u paru lete nad nama, prate nas, misle da smo ozbiljni lovci, da će se naći nešto i za njih. Dozvola glasi na vepra, krmaču, nazime, lisicu i šljuku. Ali mi zapravo ne lovimo divljač. Mi smo u lovu na sjećanja, na zajedničke trenutke, na ono malo vremena što nam je još ostalo. Jer mi zapravo vremena uopće nemamo, nitko od nas više ne vjeruje u vrijeme. Otimamo se za ovo Sada, halapljivo i neumjereno.
Promatram ga kako gubi ravnotežu, prečesto. Kako su mu ramena postala uska i koščata. Brada sijeda, oči umotane u crnilo. Po godinama nije toliko star, po teretu što ga nosi, čudo da uopće još hoda.
Ručamo na hrpi hrastovih debala ostavljenih uz rub šumske ceste, tragovi šumara. Čvarci, kiseli krastavci, sir i kruh, u plastičnim posudicama balansiraju po neravnoj kori između nas. Okružuje nas žitko blato i gole grane što pružaju svoje prste prema sivom nebu. Iz daljine sitni šum dopire do nas, širi se kroz cijelu šumu, kao val.
Kiša.
Ostajemo nepomični. Kapi klize niz naše jakne, upijaju se u pamuk hlača. Biseri se stvaraju na kori kruha. Mi ručamo i razgovaramo kao da vrijeme ne postoji, kao da svijet ne postoji.
Razgovaramo na tri razine, vodimo tri razgovora paralelno.
Jedan je nijemi, promatramo jedno drugo, procjenjujemo snagu onog drugog, želje onog drugog, nade onog drugog.
Drugi je tehnički, aktualni, ono tu i sada. Smijemo se, divimo se, čudimo se.
Treći, onaj teški, cijeli dan se probija i opet nestaje, ispliva u jednoj rečenici pa opet potone, poput suhog kamenja na jeziku.
Mojem ocu i meni više nije potrebno mnogo riječi.
Njegove riječi su poput čavala u mojem tijelu, bole, ali drže dijelove na mjestu.
Post je objavljen 05.02.2019. u 09:19 sati.