Na vratima frižidera imam pretinac pun čokolade.
Rijetko jedem čokoladu, ali kad ju jedem volim da krcka pod zubima, hladna i puna otpora, poput kamena.
Zalihe punim onime što mi drugi poklone.
Rijetko kupujem čokoladu.
Samo onu tamnu, od 60 ili 80% kakaa, a ona obično završi u gostima ili u nekom kuglofu.
Moja sestra je obožavala čokoladu.
Kad bi došla k meni, moje zalihe bi se vidljivo smanjile.
Mene je to veselilo, jer me riješila brige.
Čokolada ima dugačak rok trajanja, ali kod mene uvijek postoji opasnost da se taj rok prekorači.
Moje zalihe su sada velike i ne provjeravam da li je istekao rok.
*******
Povremeno svojem ocu pošaljem paket.
U njega stavim sve što mi padne na pamet, a što bi mu moglo dobro doći ili ga razveseliti.
Čaj u rinfuzi, crna čokolada, debele čarape, sapun s mirisom lavande…
Kad on primi paket, šalje mi sms-poruku:
„Otvorio sam kutiju. Potrošila si novce na skupe gluposti koje mi ništa ne znače osim što si mi ih ti kupila. Budi pametna drugi put. Kolač je izvrstan.“
I moj odgovor:
„I ja tebe volim. : ) Biti pametan je precijenjeno“
Drugi put stiže ovakva poruka:
„…Držim tvoju kutiju pored sebe, pijem tvoj čaj i probavam jedno pa drugo. (Puno je to novaca dati za tako taknu čokoladu, meni je dobra i ona za kuhanje a ima je i više)…“
Odgovaram:
„…ako kuham glazuru s tom tankom čokoladom onda ju i tebi mogu poslati. : ) …“
Moj otac je šećeraš. Voli slatko. Nije discipliniran.
Moja baka je bila šećeraš. Voljela je špek. Bila je disciplinirana.
Sposobnosti navodno preskaču jednu generaciju.
Uvjeravam samu sebe da su moji paketi sve bolji.
Ipak, veća je vjerojatnost da se moj otac jednostavno navikao.
*****
Imam tajnu.
Moja nepca žude za nečim neprihvatljivim. Već godinama.
Bilo bi lijepo kad bi žudjela za čokoladom.
To je ipak društveno i organski prihvatljivo.
Ali ja ne žudim za čokoladom.
Kreda, kamenje, zemljana prašina, miris benzina i motornog ulja…
To u meni stvara eksploziju osjeta.
Slina mi se skuplja u ustima već na samu pomisao kako među zubima drobim ljuskavi, zeleni, sljemenski škriljevac.
Vjerojatno mi nedostaje neki mineral u tijelu, i moj organizam na ovaj način vrišteći šalje signale.
Koliko znam, imam manjak željeza, oduvijek.
Međutim, nemam potrebu gristi kovane ograde po susjedstvu.
Samo me ono blato i prašina kraj puta strahovito privlači.
Škriljevac sam probala, i kredu… jednom ili dva puta.
Nisam odoljela.
Ali pretežito se suzdržavam, i maštam.
Maštam kako tvrda površina drobivog kamena popušta, lomi se u bezbroj ljuskavih čestica, kako se zemljani okus širi mojim nepcima, a prašina upija svu vlagu jezika.
Mogla bih svoju žudnju prikazati romantično.
I reći da žudim za materijalom od kojeg su načinjene zvijezde.
Svi smo mi načinjeni od zvijezda.
Meni su samo zaboravili ugraditi još par dijelova.
Post je objavljen 21.02.2019. u 09:13 sati.