Dnevnik toka misli

petak, 28.09.2018.

Kako se posvađati...

Evo jedne priče u kojoj sam negativac, iliti kako se posvađati u pet sekundi.

Večer je i strgana sam kao prebijena mačka. Muž uletava u stan. Maloprije je bio izašao, jer je došao njegov otac s novim autom, i sad oblači jaknu, jer se ide provozati s ocem. Usput mi oduševljeno priča o autu, za koji je još prije par dana govorio kako je njegov otac kupio mačka u vreći pomoću vrapca na grani.

Naši razgovori su u zadnje vrijeme usputni, pa tako usput i ja njemu kažem kako sam umorna. Dijete je na meni i već lagano ulazi u nervoznu fazu prije spavanja, ja krvarim, doslovno, jer to žene običavaju raditi svaki mjesec. Muž nastavlja svoje, a ja grubo, kako to samo ja mogu, kažem:

- Ne zanimam me.

- Ja tebi nikada tako ne odbrusim! – otvara izlazna vrata.

- Ne vuci me za jezik, radiš gore stvari. – on zatvara vrata.

Pet sekundi. Možda i manje. Mislim da nam je to bio rekord.

Dvogodišnje dijete sa svim drugim poteškoćama u koje uvaljuje svoje roditelje, također kobno djeluje na kvalitetu mojih bračnih svađa. U trenutku kad dijete konačno spava, i mi bismo se konačno mogli primiti rješavanja govana što ih konstantno trpamo pod tepih, jer ih ne stignemo tijekom dana očistiti, jednostavno smo preumorni. I tako ta hrpica raste. Plešemo neki čudan ples po žici, čas se mrzimo, čas se volim, čas gutamo bijes, čas cvatu ruže.

Dok sam uspavljivala dijete, odlučila sam da ovo govance, iako manje i nevažnije od ostalih koje smo uredno zanemarili, neću staviti pod tepih. Ako se već ne možemo uživo posvađati, jer veći dio dana svaki je na svom poslu, a doma je uvijek dijete s nama, a pred njim (a to je jedno od mojih „strogih NE“), se ne svađamo, a prije spavanja smo preumorni… itd., onda ćemo to napraviti kako to svi moderni ljudi rade, a to je preko watsup-a.

Napisala sam mu jednu od onih dugačkih ščitaba, kojih se vjerujem svi muškarci groze, i na to dodala još par manjih. Započela sam nešto u stilu – „Mislim da je vrijeme da se međusobno pošaljemo u ku..c bar deset puta svaki!....“

Međutim, ovaj put, moj je muž bio pametniji od mene i rekao je da neće, jer me voli.

Na to sam ja dodatno popi… i napisala mu da neću da me voli, nego da me stjera u k… On je i ovaj put ostao pametniji od mene, i konačno, malo po malo, smirio valove bijesa i pretežito jada, koji su prštali iz mene i gušili me.

U braku smo osam godina. To nije previše, ali nije ni malo, pogotovo ako se tome doda i pet godina hodanja prije toga. Poznajemo se i više i bolje nego što nam je drago. Ponekad se zaželim onog početka u odnosu kada je taj stranac uzbudljiv isključivo zato što ga ne poznaješ, a onda se sjetim kako mi se ne da upadati u sve rupe tog novog čovjeka, i kako su mi draže muževe i što muž poznaje sve moje.

Nismo se pomirili, bar ne s nekakvim službenim recitiranjem međusobnog opraštanja, samo smo se složili kako ne želimo ništa više stavljati pod tepih. Iduće jutro nastavili smo s nepromijenjenom količinom govana ispod tepiha i to je bio dobar osjećaj.

28.09.2018. u 12:44 • 14 KomentaraPrint#

petak, 14.09.2018.

Madeleine Albright

Može li brak preživjeti karijeru jedne žene? Uspjeh svjetske razine? Može li preživjeti i nešto puno manjeg značaja, kao veću plaću, stalniji posao, ili viši stupanj obrazovanja? Koliko je labilna institucija braka i čemu zapravo služi?

Nemam odgovore na ta pitanja, ali šuljaju se kroz moju podsvijest dok čitam knjige uspješnih žena, dok promatram razvode brakova oko sebe, dok procjenjujem vlastiti život, snove i izbor životnog partnera.

Madeleine Jana Korbel Albright, rođena Marie Jana Korbelová 15. svibnja 1937.g. u Pragu tadašnje Čehoslovačke, poznata je kao prva žena državna tajnica SAD-a, za vrijeme Billa Clintona. Pročitala sam njenu autobiografiju - Memoari državne tajnice.

Knjiga zanimljiva i poučna koliko to samo može biti tekst napisan od osobe koja se nalazila u središtu, u samom vrhu, političkih i međunarodnih zbivanja. Njene odluke, njeni postupci i njene riječi bile su jedan od elemenata koji je utjecao i usmjeravao ta zbivanja. Dakako, tijekom čitanja bila sam svjesna kako je to njena, i također američka perspektiva događaja 80-tih i 90-tih godina na području Hrvatske, Kosova, Bliskog istoka, Afrike, Kine, Sjeverne Koreje... i ostatka svijeta. Možda se to razdoblje još ne može zvati poviješću, jer su sudionici živi, i subjektivnost je na snazi. Međutim, što više tih subjektivnosti i prespektiva prođe kroz moje misli, možda saznam više nego iz udžbenika povijesti kojima su me hranili kao dijete i studenta. U svakom slučaju, daje jedan osobniji, ljudskiji pristup i uvid u čelnike država tih godina kao što su Vaclav Havel, kralj Hussein, Vladimir Putin, Slobodan Milošević, ili Kim Jong-II. Ona ih je sve upoznala, službeno, prilikom okorjelih vođenja pregovora i diplomatskih susreta, ali i neslužbeno, bez kamera i novinara, poput mjerenja temperature Yasseru Arafatu u Campu David 2000.g.

Koliko god povijest bila zanimljiva, mene nekako uvijek vuče čovjek, ono obično u nama, ono ljudsko, i meni jako blisko, ono žensko.

Madeleine Albright, udala se 1959.g., rodila tri djevojčice i razvela se 1982.g.

Dva puta u dvije godine sam morala napustiti dobre poslove s dobrom perspektivom kako bih slijedila mužev put. A to je bilo i prije nego što sam rodila djecu. Sada, taman da i uspijem pronaći posao, morala bih pronaći pouzdanu dadilju te je platiti možda i više no što bih sama zaradila. Možda sam pretjerano pesimistična. Možda sutra mogu izaći i naći si posao daktilografkinje. Slijedi pitanje čemu? Želim li posao samo da bih imala posao ili želim raditi kako bih učinila nešto vrijedno?


Napisala je u jednom eseju tijekom početka braka.

S obzirom nije mogla ostvariti karijeru u novinarstvu, jer to je bila muževa domena, i nije bilo prikladno da se mužu miješa u posao, nastavila je učiti, upisala je postdiplomski studij.

Izgubila sam nade da ću ostvariti karijeru u novinarstvu, ali sam mislila kako mogu slijediti očev put i postati profesorica na koledžu. Pohađala sam puni raspored sastavljen od pet kolegija, uz to i ruski. Blizankinje su imale godinu dana, a ja dobru pomoć oko njih, no ostale mlade majke nisu baš bile pune potpore; neprekidno su me propitkivale kako se osjećam zbog toga što sam djecu ostavila s kućnom pomoćnicom.


Žene su nemilosrdne jedne prema drugima.

Nije odustala, nastavila je s obrazovanjem, brigom o djeci, spajala nemoguće, pronašla posao i završila u Bijeloj kući, iako još uvijek ne kao državna tajnica. To je došlo kasnije.

A onda joj je jednog jutra nakon što se vratio sa prekomorskog putovanja, i nakon dvadeset i tri godine braka, muž Joe rekao : "Naš brak je mrtav i ja sam zaljubljen u drugu." Ona dakako nije imala pojma niti da joj brak umire, a kamoli da je već preminuo. Doduše, muž je njihovom braku dao još jednu šansu.

Kako se približavao taj dan, Joe je bio sve više usredotočen na pobjedu. Jednoga dana mu je pao na pamet zapanjujući prijedlog: dobije li Pulitzera, ostat će sa mnom. Ako ne, napustiti će me i tražiti razvod. Nisam znala kako reagirati. U svakom slučaju, nisam mogla razumijeti kako će (ne) osvajanje nagrade utjecati na njegove osjećaje prema meni. Sve što mi je palo na pamet bilo je da je moj suprug izgubio samopouzdanje i bez svojevrsne potvrde o vrijednosti, morao potražiti novi život.


Muški ego je nemilosrdan prema svojem nosiocu.

Nije dobio nagradu, razveli su se. Ona je nastavila ustrajno i uporno, prkoseći muškom svijetu.

Vjerovala sam da će žene, ako se žele natjecati s muškarcima u međunarodnoj areni, morati proći bolje obrazovanje koje će ih pripremiti za svaki izazov, uključujući i one s kojima se nijedna žena prije nije suočila.


Postala je prva žena državna tajnica SAD-a.



14.09.2018. u 13:17 • 20 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< rujan, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora