Evo jedne priče u kojoj sam negativac, iliti kako se posvađati u pet sekundi.
Večer je i strgana sam kao prebijena mačka. Muž uletava u stan. Maloprije je bio izašao, jer je došao njegov otac s novim autom, i sad oblači jaknu, jer se ide provozati s ocem. Usput mi oduševljeno priča o autu, za koji je još prije par dana govorio kako je njegov otac kupio mačka u vreći pomoću vrapca na grani.
Naši razgovori su u zadnje vrijeme usputni, pa tako usput i ja njemu kažem kako sam umorna. Dijete je na meni i već lagano ulazi u nervoznu fazu prije spavanja, ja krvarim, doslovno, jer to žene običavaju raditi svaki mjesec. Muž nastavlja svoje, a ja grubo, kako to samo ja mogu, kažem:
- Ne zanimam me.
- Ja tebi nikada tako ne odbrusim! – otvara izlazna vrata.
- Ne vuci me za jezik, radiš gore stvari. – on zatvara vrata.
Pet sekundi. Možda i manje. Mislim da nam je to bio rekord.
Dvogodišnje dijete sa svim drugim poteškoćama u koje uvaljuje svoje roditelje, također kobno djeluje na kvalitetu mojih bračnih svađa. U trenutku kad dijete konačno spava, i mi bismo se konačno mogli primiti rješavanja govana što ih konstantno trpamo pod tepih, jer ih ne stignemo tijekom dana očistiti, jednostavno smo preumorni. I tako ta hrpica raste. Plešemo neki čudan ples po žici, čas se mrzimo, čas se volim, čas gutamo bijes, čas cvatu ruže.
Dok sam uspavljivala dijete, odlučila sam da ovo govance, iako manje i nevažnije od ostalih koje smo uredno zanemarili, neću staviti pod tepih. Ako se već ne možemo uživo posvađati, jer veći dio dana svaki je na svom poslu, a doma je uvijek dijete s nama, a pred njim (a to je jedno od mojih „strogih NE“), se ne svađamo, a prije spavanja smo preumorni… itd., onda ćemo to napraviti kako to svi moderni ljudi rade, a to je preko watsup-a.
Napisala sam mu jednu od onih dugačkih ščitaba, kojih se vjerujem svi muškarci groze, i na to dodala još par manjih. Započela sam nešto u stilu – „Mislim da je vrijeme da se međusobno pošaljemo u ku..c bar deset puta svaki!....“
Međutim, ovaj put, moj je muž bio pametniji od mene i rekao je da neće, jer me voli.
Na to sam ja dodatno popi… i napisala mu da neću da me voli, nego da me stjera u k… On je i ovaj put ostao pametniji od mene, i konačno, malo po malo, smirio valove bijesa i pretežito jada, koji su prštali iz mene i gušili me.
U braku smo osam godina. To nije previše, ali nije ni malo, pogotovo ako se tome doda i pet godina hodanja prije toga. Poznajemo se i više i bolje nego što nam je drago. Ponekad se zaželim onog početka u odnosu kada je taj stranac uzbudljiv isključivo zato što ga ne poznaješ, a onda se sjetim kako mi se ne da upadati u sve rupe tog novog čovjeka, i kako su mi draže muževe i što muž poznaje sve moje.
Nismo se pomirili, bar ne s nekakvim službenim recitiranjem međusobnog opraštanja, samo smo se složili kako ne želimo ništa više stavljati pod tepih. Iduće jutro nastavili smo s nepromijenjenom količinom govana ispod tepiha i to je bio dobar osjećaj.
Post je objavljen 28.09.2018. u 12:44 sati.