petak, 30.08.2013.
Krvav posao
Prije par dana sam dala krv. Prvi put u životu. :)
Želja mi je to već odavno. Ipak to spašava živote. A i kaže wikipedija :
" Prednosti za darivatelja :
- krv darivatelja kompletno se laboratorijski pregledava (krvna slika). Ispituje se opsežnije i detaljnije nego kod običnog preventivnog pregleda. Usredotočuje se na snimanje krvnih infekcija. Često kada takvi testovi otkrivaju bolest za koju je donator ne zna.
- darivanje krvi je "trening" tijela za hitne situacije povezane s velikim gubitkom krvi. [1] Postoje dokazi da je veći gubitak krvi, na primjer kod nesreća, redoviti davatelji krvi sposobni su se nositi puno bolje s gubitkom veće količine krvi te imaju značajno manje medicinske komplikacije zbog tog.
- darivanje krvi također pridonosi oporavku tijela. Nagli pad količine krvi zna "provocirati" tijelo za stvaranje novih krvnih stanica. Doniranje krvi zato ima stimulirajući učinak na tijelo. Redoviti davatelji krvi se obično osjećaju bolje nego ne davatelji, a može se govoriti i o cjelokupnom "pomlađivanju".
- Darivanja krvi u muškaraca može smanjiti rizik od srčanih i krvožilnih bolesti. "
(ne piše zašto samo kod muškaraca...hm...)
A i možda konačno saznam koja sam grupa. Ne bi bilo na odmet.
Pokušala sam jednom u srednjoj školi dati krv, ali odbili su me - premalo kila, mala. A nadala sam se da će mi marte dat koju kilu više pa da ću proć.
Ovaj put sam kad me pitao koliko kila imam, rekla 64, (zapravo imam manje, al reko neće me opet zbog toga odbit!), a koliko ste visoki? Nemam pojma, nešto manje od 180 cm? I onda je čovjek to zaokružio na 180. Meni odgovara, znači da ovo s kilama nije bed što sam si dodala, jer mi je on dodao visine, pa kad se sve zbroji i oduzme računica je točna. :)
Uglavnom, prošla sam. A bila sam uzbuđena kao da na ispit idem. :) Ispitivala sam muža (jer on je već više puta davao) a koliko dugo to traje, a koliko mi uzmu krvi, a ....a....a....
Pustio me muž prvu u red pa nakon što su utvrdili da imam dosta kila i željeza i da mi je tlak dobar, ispitali me milion pitanja, dokopala sam se treće baze. Njih 4-5 momaka u bijelim kutama ordiniraju po prostoriji. Vidi mi se na faci da sam prvi put, ne znam kome da priđem, kome dati taj papir što su mi uvalili, sve gledam oko sebe kao malo dijete u dućanu s novim igračkama. Onda mi se jedan smilovao i preuzeo pod svoje. Polegne me na onu zelenu ležaljku.
Pita me jedan od njih:
- I, jel imaš ti dečka?
- Nemam, al imam muža, evo upravo ulazi.
A on će meni:
- Pa jesi li ti normalna, tako mlada se udati!! Uskraćuješ sebe ostatku muškog svijeta! Pa kud to vodi... Za ovog lika? Nisi mogla ružnijeg nać, mislim nisam ni ja lijep, al stvarno. A jel ljubomoran?
Idućih 15 minuta ekipa je napravila takvu zafrkanciju od cijele priče da mi je taj događaj najzabavniji u zadnjih mjesec dana. Muž se samo smješkao sa svoje ležaljke, a ja nisam ni osjetila da mi krv napušta tijelo. Pokazali su pravu mjeru profesionalnosti i lakoće u ophođenju.
Svaka čast ekipi iz Petrove 3 !! :))
Oznake: krv, Petrova 3
30.08.2013. u 14:29 •
0 Komentara •
Print •
#
utorak, 27.08.2013.
Očekivanja
Jučer sam s majkom otišla pobrati paradajze.
Moji roditelji su i ove godine pokazali neumjerenost u sađenju i sijanju. Jer to nije vrt za prodaju plodova, to je sve za osobne potrebe. A onda ih te osobne potrebe ne mogu nikako savladati, pa kuhamo, pirjamo, trpamo u škrinju, dijelimo rodbini, molim muža da odnese na posao, a još malo pa ćemo ostavljati pred kućom na cesti s natpisom - Molimo UZMITE!!
Tikve svih vrsta, i one za koje znamo kako se pripremaju, i one za koje to još nije utvrđeno, i one samonikle (možda zaorano sjeme od prošle godine?) preuzele su vlast i guše sve ostalo, paprike su tek nakon ova tri dana kiše pokazale znakove života, blitva i cikla su malo kilave, ali se uvijek nađe za jedan obrok, pečenici su totalno zakazali, ali zato paradajza svaki tjedan pun rudnjak.
Dok nas obavija tišina hektara neobrađene zemlje, priča mi mama kako je zabrinuta za moju sestru, još uvijek nije podigla diplomu na faksu, samo skače oko to dvoje djece, i sada si stvara zoološki vrt kod kuće ( dva psa, četiri papige, nešto riba, a mice mace će doć, al još cicaju...;) umjesto da traži posao. A i za brata je zabrinuta, "nema života u njemu", sa dvadeset godina trebao bi prštati idejama, planovima... Jedino si mi ti normalna, udala se, završila faks, našla posao, napravila sve što se očekuje.
Hm... tako nas promatraju i roditelji mog muža, "kad se sjetimo vas, onda nam je lakše, o vama ne moramo brinuti".
Reko, mama, daj već jednom prestani s tom turobnom zabrinutošću. Nitko nije gladan, nitko nije bos, imamo krov nad glavom, djeca ti briju svoju briju. Različiti smo. Osim toga, više ćeš nam dobra učiniti, ako si dobre volje, i kad ti mi dođemo sa problemima, kažeš s osmjehom - ne brini, možemo mi to, riješit ćemo!
Od vrta do auta nosile smo rudnjak i kante s povrćem u etapama, jer su bile preteške i bilo ih je previše. Sunce je već bilo nisko, njegove zrake prosijavale su kroz rastrganu naoblaku, zemlja je bila topla i mokro amortizirala korake. Miris visoke poljske trave, gust i opojan.
Kasnije tog dana sjetim se što je mama rekla - napravila si sve što se očekuje.
O, sranje!!
Učinila sam sve što društvo očekuje od mene, postala sam podobna, pravocrtna, još jedino moram djecu roditi i može me se staviti u udžbenike kao primjer!
Morat ću napraviti reviziju života. Naći si ljubavnika, dat otkaz nakon dva mjeseca, otići na Himalaju s ruksakom, sada, ovog trena u smjeru istoka, isprobat pržene škorpione u medu....
Teško. ;) Pa i to bi bila tuđa očekivanja.
Nisam ja ni podobna ni društveno prihvatljiva, niti sam ispunila društvena očekivanja. To je kao kad su jedne godine špičoke bile u modi, i ja ih nisam htjela ni kupiti ni nositi, i bilo mi je to ružno koliko god uniformirane žene bile oko mene, a onda su došle balerinke i nije bilo sumnje da je to nešto što mi se sviđa i što ću nositi i kad bude i kad ne bude u modi.
Znam što želim i spremna sam uložiti puno truda da bih to ostvarila. Ispunjavam vlastita očekivanja spram sebe same, a nemam ih spram drugih, jer život je tako divan kad se razlije, u svim smjerovima i bojama, umjesto da se drži u kalupima.
Doduše, Himalaja i prženi škorpioni... Možda sam upravo stvorila novo očekivanje. ;)
Oznake: paradajzi, očekivanja, prženi škorpioni
27.08.2013. u 10:46 •
0 Komentara •
Print •
#
petak, 23.08.2013.
16-tero djece!
Bila sam prošlu nedjelju na misi. U Bibinju. Bilo mi je ugodno slušati propovijed nekog drugog svećenika, čisto za promjenu. Jer koliko god ti je dobar neki svećenik, nakon godinu dana slušanja njegovih propovijedi, znat ćeš sve njegove misli, samo tu i tamo pojaviti će se neki novi biser. Osim ako spada u one odlične, koji samo tu i tamo nemaju inspiracije. ;)
Kako god, bilo mi je ugodno slušati jednostavnu logiku tog čovjeka, o kojem ništa ne znam i ništa me ne sprječava da mu ne vjerujem. Dapače, ne znam ni kako izgleda. Ostala sam vani pred vratima u hladovini. Vjerojatno bi mi nakon par nedjelja već dojadio, ali srećom, propovijedi nisu ono zbog čega idem na mise.
Uglavnom, umjesto zbora pjevala nam je neka obitelj.
Otac, majka i 16-tero djece!!!
Šesnaest je fakat velika brojka. Šest je puno, a ovo je još plus deset! Prvo što mi pada na pamet je "stroj za rađanje", drugo, " jako dobro podmazan stroj za rađanje". Međutim, ne volim predrasude i nastojim ih iz sebe iskorijeniti, a ne volim niti imati ružne misli o drugima, jer kako to Buda kaže:
Misao se pokazuje kao riječ.
Riječ se pokazuje kao djelo.
Djelo se razvija u naviku, a navika se učvršćuje u karakter.
Stoga brižno pazi na misli neka nastanu iz ljubavi,
iz brige za sva živa bića.
Stoga sam odagnala te misli, i prepustila prostor znatiželji. Iako se misa već odužila, odlučila sam ostati do kraja kako bih čula majku i oca. Glavom su mi se rojila pitanja - kakav im je dnevni ritam, kako spajaju kraj s krajem, koji su problemi najčešći, kako rješavaju svađe, kako su protekli porodi, s koliko godina je rodila prvo... Kakva to mora biti logistika i organizacijski perfekcionizam da bi funkcioniralo!! Nadala sam se da ću čuti nešo o tome.
Fučkaš ga. Nisam. Otac je pričao više, ali ništa posebno, a majka je rekla malo toga, a jedna stvar je bila:
"Svaka žena koja može neka rađa!"
UoooU!!! Stani malo!
Svaka čast tebi, drago mi je što si ispunjena i zadovoljna svojim životom, ali reći mi da ako mogu (i u prijevodu, dokle god mogu) da rađam, malo je preveć za moj ukus. Zvuči mi kao da je rađanje samo sebi svrha. Ne volim kad su stvari same sebi svrha. Izuzev užitaka, oni fakat jedino i mogu biti sami sebi svrha. Sve ostalo, ako je samo sebi svrha, gubi smisao. Takvu ideju nikad neću moći prihvatiti.
Malo sam se raspitala. Čini se da postoji jedna pojava kod obitelji s puno djece, koja me posebno zaintrigirala.
Nakon određenog broja djece, funkciju odgajatelja, vođenja kućanstva, pomaganja u pisanju zadaća i slično, počinju preuzimati starija djeca u odnosu na mlađu. I nije to nešto tako strano ikome tko ima starijeg brata ili sestru, ali kod mnogočlanih obitelji, taj aspekt poprima ekstremne razmjere. Jer nemoguće je da dvoje ljudi podmiri sve potrebe koje imaju njihova mnogobrojna djeca.
Da li tu djecu to čini sretnima? Uvijek dobivati odjeću i igračke starije braće koju su oni prerasli? Borba za minutu majčine pažnje? Nemati svoju sobu? Da li je opravdano vlastitu djecu staviti u situaciju da nemaju izbora, već moraju pomagati i obavljati funkcije roditelja? Zar nije to krađa djetinjstva i mladosti? Da li imamo pravo svoje ambicije i ideje (npr. o vokalno-instrumentalnom sastavu sastavljenom isključivo od vlastitih potomaka) u toj mjeri i na taj način nametati drugima?
Možda toj djeci to ne smeta, pogotovo ako su nadarena ( a u ovom slučaju jesu), a možda ne znaju za drugo....
Da li postoji nešto kao sindrom ovisnosti o trudnoćama? (zaista, ako netko išta o tome zna, nek mi javi!!)
Čak i za pojmove naših predaka, brojka 16 je velika, pogotovo ako se uzme u obzir da je prije smrtnost bila puno veća, pa je žena možda rodila 16 puta, ali nije imala 16-tero djece.
Marija Terezija, Austrijska carica iz 18. stoljeća je imala 16-tero djece, ali svako to dijete je imalo svoju dojilju, dadilju, učitelja i šta ja znam šta sve ne. Uostalom, bar dva sina moraš imati da osiguraš prijestolje, a kćeri što više to bolje, jer ih možeš koristiti za bračne saveze dilljem Europe. Tada su to možda bili opravdani razlozi, ili bar nitko nije dovodio u pitanje odluke jedne carice, ali danas nisu baš upotrebljivi. ;)
Zato, kako odredit pravu mjeru, pravi broj?
Uvijek si nekako zamišljam da bih trebala imati onoliko djece koliko u sebi imam ljubavi koju im mogu dati. Onaj tko nema te ljubavi u sebi ne bi trebao imati niti jedno dijete, onaj tko ima ljubavi samo za jedno, neka ima jedno, a tko ima za više neka ima više.
Oznake: 16-tero djece
23.08.2013. u 10:59 •
24 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 12.08.2013.
Lice starca
Bili smo u Budimpešti.
Bili smo sami.
I vatra je gorjela.
Sanjala sam. Sanjala sam višeglasnu melodiju. Svoj glas kako struji zrakom i ispunjava ga toplinom vatre koja gori u stihovima.
Duša mi je bila ispunjena bolom, ne isplakanim bolom spoznaje.
Lice starca, zgužvano, pocrnjelo, pod starim šeširom, sjedi naslonjen na zid. Smješka mi se. Oči mu nisu tužne, a meni se srce raspada na komadiće. Klečim pred njime i brišem mu mrvice s lica. Lice mog oca. Gušim se od bola, tuga mi je saplela grkljan, pritisla grudi kao mlinski kamen.
Gradske kulise, skriveni trg, starački dom. Nijema predstava sa pripovjedačem. Naziv predstave - Moj posljednji obrok. Polumrak. Starica vadi veliku šnitu kruha i stavlja na stol. Pripovjedač govori - I šnita joj se učini velikom.
Susrela sam kolegicu s posla. Uopće se ne poznajem s njom, treba ostati bez posla, tužna je, jer ima djecu koju treba prehraniti. Srdačno sam ju zagrlila i uvela ju na predstavu.
I opet sam sama sa hladnim gradskim kulisama. Pjevam višeglasnu melodiju. Imam sluha.
Bili smo u Budimpešti.
Bili smo sami.
I vatra je gorjela.
Budi me zvuk mobitela. Brzo završim razgovor.
Prisjećanje.
Budni um prepoznaje lice djeda, a u licu djeda lice pradjeda sa jedne stare crno bijele fotografije, u onome što je san vidio kao oca. Dok se film pomalo odmotava, suze mi klize niz lice. Nepozvane.
Nijemo, u praznom boravku ja plačem.
Bili smo u Budimpešti. Nismo bili sami već s prijateljima, bilo je hladno. Bila sam u Budimpešti i prije, kao dijete, 1998.g. kad je bila pomrčina sunca. Tata mi je kupio torbicu koju i dan danas imam i nosim iako je izgubila boju.
Sanjala sam Starost.
Ljubav i brigu za one koji odlaze.
Sanjala sam Neizbježnost.
Sanjala sam Bol.
Sanjala sam Gubitak.
Više ne sanjam, ali naboj u grudima je ostao. Okovana osjećajima kao pancirkom da ne zaboravim što je bitno.
Još su mi svi tu. Još im mogu podariti ljubav!
Oznake: lice starca
12.08.2013. u 18:20 •
1 Komentara •
Print •
#
utorak, 06.08.2013.
Invazija malih prištića
Prije nekog vremena, leđa su mi se osula hrpom malih, crvenih prištića. Ne bi to bila nikakva drama da meni moja leđa nisu ponos i dika. Doduše ponos i dika su mi i duge noge, i ravan trbuh i definitivno sam jako zadovoljna svojim šakama... Doduše i lice mi je lijepo, ali ono jednostavno ne spada u tu kategoriju. Lice ne mogu tako glupo materijalistički smatrati nečim posebnim čime ću se ovako slobodoumno zabavljati. Lice odaje karaktera, oči su već odavno poznate kao ogledalo duše, usne daruju osmjehe, a ako se ozbiljno potrudim, mimikom mogu ostvariti i da budem ružna.
Dakle, moja leđa su oduvijek bila besprijekorna, od oblika, mišićne teksture do glatkoće kože ( trenutno i boje, s obzirom na ljetnu osunčanost). Sve dok invazija crvenih čudovišta nije razorila tu lelujavu fatamorganu.
U pravilu nemam problema sa prištevima. Dobra sam si i s vulkanima, i bolnim jedno tjednim dozrjevačima, malim bijelim kuglicama, i crnim rupicama. Odnos je dobro reguliran, procedura se zna, rok druženja unaprijed poznat. Ali što napraviti kad se pojave nepozvani gosti nepoznate vrste!!! Da se razumijemo, ima ih jako, jako puno. Uopće ne dozrijevaju, a i kad bih znala kad je vrijeme berbe, ne mogu ih dosegnuti.
Daj mi vulkan nasred čela, daj mi jedan od bolnih na ramenu taman ispod naramenice grudnjaka, daj mi malu bijelu kuglicu tik do oka gdje je koža tako meka da ju iglom ne mogu probiti da bih ju izvadila, bilo što, a ne ovo - što da radim s tim?
Da su oni bili korektni, pa se unaprijed javili, rekli - dobar dan, mi bi svratili - nema problema! Pitala bi ih koliko dugo planiraju ostati, i što napraviti kad prekorače rok. Oni bi rekli nešto tipa - jedno dva tjedna, a ako ostanemo dulje, zalij nas solnom kiselinom. Dogovoreno!
S obzirom da sam nenasilne naravi, odlučila sam ih ignorirati. Tko još nije čuo za uspješnost taktike ignoriranja. Da se države međusobno više ignoriraju možda ne bi bilo toliko ratova ( ali ovo je sada potpuno nepotrebno skretanje s teme). Ne mogu si biti dobra s nekim tko tako bezdušno ne priznaje tuđu imovinu. Ne može to tako - da se uđe, da se ruši tuđe.
Stoga, zahtjev za prijateljstvom je odbijen, daljnji nasrtaji se ignoriraju, a potisnuti osjećaji bijesa mi možda pomognu da skinem još te dvije kile (ne znam zašto, ali svaka žena koja drži do sebe ima negdje svoje dvije kile koje mora skinuti) prije jesenskog fotosessiona. ;))
Oznake: prištevi, dvije kile
06.08.2013. u 08:25 •
1 Komentara •
Print •
#
