Jučer sam s majkom otišla pobrati paradajze.
Moji roditelji su i ove godine pokazali neumjerenost u sađenju i sijanju. Jer to nije vrt za prodaju plodova, to je sve za osobne potrebe. A onda ih te osobne potrebe ne mogu nikako savladati, pa kuhamo, pirjamo, trpamo u škrinju, dijelimo rodbini, molim muža da odnese na posao, a još malo pa ćemo ostavljati pred kućom na cesti s natpisom - Molimo UZMITE!!
Tikve svih vrsta, i one za koje znamo kako se pripremaju, i one za koje to još nije utvrđeno, i one samonikle (možda zaorano sjeme od prošle godine?) preuzele su vlast i guše sve ostalo, paprike su tek nakon ova tri dana kiše pokazale znakove života, blitva i cikla su malo kilave, ali se uvijek nađe za jedan obrok, pečenici su totalno zakazali, ali zato paradajza svaki tjedan pun rudnjak.
Dok nas obavija tišina hektara neobrađene zemlje, priča mi mama kako je zabrinuta za moju sestru, još uvijek nije podigla diplomu na faksu, samo skače oko to dvoje djece, i sada si stvara zoološki vrt kod kuće ( dva psa, četiri papige, nešto riba, a mice mace će doć, al još cicaju...;) umjesto da traži posao. A i za brata je zabrinuta, "nema života u njemu", sa dvadeset godina trebao bi prštati idejama, planovima... Jedino si mi ti normalna, udala se, završila faks, našla posao, napravila sve što se očekuje.
Hm... tako nas promatraju i roditelji mog muža, "kad se sjetimo vas, onda nam je lakše, o vama ne moramo brinuti".
Reko, mama, daj već jednom prestani s tom turobnom zabrinutošću. Nitko nije gladan, nitko nije bos, imamo krov nad glavom, djeca ti briju svoju briju. Različiti smo. Osim toga, više ćeš nam dobra učiniti, ako si dobre volje, i kad ti mi dođemo sa problemima, kažeš s osmjehom - ne brini, možemo mi to, riješit ćemo!
Od vrta do auta nosile smo rudnjak i kante s povrćem u etapama, jer su bile preteške i bilo ih je previše. Sunce je već bilo nisko, njegove zrake prosijavale su kroz rastrganu naoblaku, zemlja je bila topla i mokro amortizirala korake. Miris visoke poljske trave, gust i opojan.
Kasnije tog dana sjetim se što je mama rekla - napravila si sve što se očekuje.
O, sranje!!
Učinila sam sve što društvo očekuje od mene, postala sam podobna, pravocrtna, još jedino moram djecu roditi i može me se staviti u udžbenike kao primjer!
Morat ću napraviti reviziju života. Naći si ljubavnika, dat otkaz nakon dva mjeseca, otići na Himalaju s ruksakom, sada, ovog trena u smjeru istoka, isprobat pržene škorpione u medu....
Teško. ;) Pa i to bi bila tuđa očekivanja.
Nisam ja ni podobna ni društveno prihvatljiva, niti sam ispunila društvena očekivanja. To je kao kad su jedne godine špičoke bile u modi, i ja ih nisam htjela ni kupiti ni nositi, i bilo mi je to ružno koliko god uniformirane žene bile oko mene, a onda su došle balerinke i nije bilo sumnje da je to nešto što mi se sviđa i što ću nositi i kad bude i kad ne bude u modi.
Znam što želim i spremna sam uložiti puno truda da bih to ostvarila. Ispunjavam vlastita očekivanja spram sebe same, a nemam ih spram drugih, jer život je tako divan kad se razlije, u svim smjerovima i bojama, umjesto da se drži u kalupima.
Doduše, Himalaja i prženi škorpioni... Možda sam upravo stvorila novo očekivanje. ;)
Post je objavljen 27.08.2013. u 10:46 sati.