Bili smo u Budimpešti.
Bili smo sami.
I vatra je gorjela.
Sanjala sam. Sanjala sam višeglasnu melodiju. Svoj glas kako struji zrakom i ispunjava ga toplinom vatre koja gori u stihovima.
Duša mi je bila ispunjena bolom, ne isplakanim bolom spoznaje.
Lice starca, zgužvano, pocrnjelo, pod starim šeširom, sjedi naslonjen na zid. Smješka mi se. Oči mu nisu tužne, a meni se srce raspada na komadiće. Klečim pred njime i brišem mu mrvice s lica. Lice mog oca. Gušim se od bola, tuga mi je saplela grkljan, pritisla grudi kao mlinski kamen.
Gradske kulise, skriveni trg, starački dom. Nijema predstava sa pripovjedačem. Naziv predstave - Moj posljednji obrok. Polumrak. Starica vadi veliku šnitu kruha i stavlja na stol. Pripovjedač govori - I šnita joj se učini velikom.
Susrela sam kolegicu s posla. Uopće se ne poznajem s njom, treba ostati bez posla, tužna je, jer ima djecu koju treba prehraniti. Srdačno sam ju zagrlila i uvela ju na predstavu.
I opet sam sama sa hladnim gradskim kulisama. Pjevam višeglasnu melodiju. Imam sluha.
Bili smo u Budimpešti.
Bili smo sami.
I vatra je gorjela.
Budi me zvuk mobitela. Brzo završim razgovor.
Prisjećanje.
Budni um prepoznaje lice djeda, a u licu djeda lice pradjeda sa jedne stare crno bijele fotografije, u onome što je san vidio kao oca. Dok se film pomalo odmotava, suze mi klize niz lice. Nepozvane.
Nijemo, u praznom boravku ja plačem.
Bili smo u Budimpešti. Nismo bili sami već s prijateljima, bilo je hladno. Bila sam u Budimpešti i prije, kao dijete, 1998.g. kad je bila pomrčina sunca. Tata mi je kupio torbicu koju i dan danas imam i nosim iako je izgubila boju.
Sanjala sam Starost.
Ljubav i brigu za one koji odlaze.
Sanjala sam Neizbježnost.
Sanjala sam Bol.
Sanjala sam Gubitak.
Više ne sanjam, ali naboj u grudima je ostao. Okovana osjećajima kao pancirkom da ne zaboravim što je bitno.
Još su mi svi tu. Još im mogu podariti ljubav!
Post je objavljen 12.08.2013. u 18:20 sati.