Dnevnik toka misli

nedjelja, 15.02.2015.

O smislu života

Sjedim na kavi.
Sunčane naočale su se nakon više mjeseci opet ugodno smjestile na mojem nosu, boja laka za nokte, poput onih zelenih sjajnih kukaca što se ljeti imaju običaj stvoriti ni otkuda, konačno dolazi do izražaja, i nakon što su mi se tjedan dana stopala smrzavala unatoč većem broju čarapa, meni nije zima.
Sjedim na kavi na terasama.
Okus kave bez šećerne kamuflaže širi se poput daha, zvukovi dječjeg fašnika obojili su park, a konobarica je odahnula, jer je najveći val nedjeljnih neradnika napustio zeleno polje, a zveckanje čaša se smirilo, sad su joj ostale samo mušterije koje razmake između gutljaja kave broje desetcima minuta, nezahtjevne i strpljive.

Sjedim na kavi obasjana suncem.
Mislim da će današnji dan biti dug, ispunjen ničime, provest ću ga lijeno uz pokoju šalu i smijeh, uz puno nepotrebnih i beskorisnih riječi, uz šutnju i rastezanje. Možda mi padne koja dobra ideja na pamet, ali odgoditi ću ju za sutra. Zapravo, sve ću odgoditi za sutra.

Život ima puno više smisla kad sije sunce.

ponedjeljak, 09.02.2015.

O zurenju

Jednom davno negdje sam pročitala da svaki problem sadrži svoje vlastito rješenje. Dugo mi je trebalo da prokljuvim tu poslovicu (jer sam se prerano susretala sa njima, gutala ih, pamtila, vjerujući da će me voditi kroz život, da će mi njihova mudrost biti od koristi u savladavanju nametnute mi životne pustolovine), kad mi se nekako kroz praksu pokazala njena istinitost, mojem oduševljenju nije bilo kraja.

Dječji problemi, dječja rješenja.

Onda se počeo događati život. U svim svojim ratnim bojama, kamuflažama, zamkama i trostrukim blefovima.

Rješenja sama po sebi više nisu dovoljna.
I dalje svaki moj problem sadrži u sebi svoja vlastita rješenja, ali s obzirom da život nije matematika, ta rješenja nisu zadovoljavajuća, krta su, nemilosrdna i hladna.
I tako sam ostala bez rješenja. Pronašla se u slijepoj ulici bez povratka, u životnom sranju koje niti u najluđem, sadomazohističkom scenariju nečije ljubavne drame nisam mogla zamisliti.

I doista, to je to. Stojim pred zidom, blejim u njega kao da će se od mojeg zurenja na njemu stvoriti neka nova šara ili nijansa.

I opet dobro. Bar mi zurenje odlično ide!

nedjelja, 08.02.2015.

Pjesma 9.

Kad maske spadnu,
kad se smijeh razlije,
buka i alkohol.

Brige ostavljene na snijegu,
vani na vjetru,
vani,
ne tu,
ne s nama, uz vatru, pjesmu i dovikivanje.

Kad misli postanu kratke,
trenutne,
razdragane stihovima,
uljuljane toplinom,
zadovoljne i široke kao razgaljena duša.

<	veljača, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv