Sjedim na kavi.
Sunčane naočale su se nakon više mjeseci opet ugodno smjestile na mojem nosu, boja laka za nokte, poput onih zelenih sjajnih kukaca što se ljeti imaju običaj stvoriti ni otkuda, konačno dolazi do izražaja, i nakon što su mi se tjedan dana stopala smrzavala unatoč većem broju čarapa, meni nije zima.
Sjedim na kavi na terasama.
Okus kave bez šećerne kamuflaže širi se poput daha, zvukovi dječjeg fašnika obojili su park, a konobarica je odahnula, jer je najveći val nedjeljnih neradnika napustio zeleno polje, a zveckanje čaša se smirilo, sad su joj ostale samo mušterije koje razmake između gutljaja kave broje desetcima minuta, nezahtjevne i strpljive.
Sjedim na kavi obasjana suncem.
Mislim da će današnji dan biti dug, ispunjen ničime, provest ću ga lijeno uz pokoju šalu i smijeh, uz puno nepotrebnih i beskorisnih riječi, uz šutnju i rastezanje. Možda mi padne koja dobra ideja na pamet, ali odgoditi ću ju za sutra. Zapravo, sve ću odgoditi za sutra.
Život ima puno više smisla kad sije sunce.
Post je objavljen 15.02.2015. u 13:49 sati.