Jednom davno negdje sam pročitala da svaki problem sadrži svoje vlastito rješenje. Dugo mi je trebalo da prokljuvim tu poslovicu (jer sam se prerano susretala sa njima, gutala ih, pamtila, vjerujući da će me voditi kroz život, da će mi njihova mudrost biti od koristi u savladavanju nametnute mi životne pustolovine), kad mi se nekako kroz praksu pokazala njena istinitost, mojem oduševljenju nije bilo kraja.
Dječji problemi, dječja rješenja.
Onda se počeo događati život. U svim svojim ratnim bojama, kamuflažama, zamkama i trostrukim blefovima.
Rješenja sama po sebi više nisu dovoljna.
I dalje svaki moj problem sadrži u sebi svoja vlastita rješenja, ali s obzirom da život nije matematika, ta rješenja nisu zadovoljavajuća, krta su, nemilosrdna i hladna.
I tako sam ostala bez rješenja. Pronašla se u slijepoj ulici bez povratka, u životnom sranju koje niti u najluđem, sadomazohističkom scenariju nečije ljubavne drame nisam mogla zamisliti.
I doista, to je to. Stojim pred zidom, blejim u njega kao da će se od mojeg zurenja na njemu stvoriti neka nova šara ili nijansa.
I opet dobro. Bar mi zurenje odlično ide!
Post je objavljen 09.02.2015. u 18:21 sati.