Dnevnik toka misli

četvrtak, 30.08.2018.

Odlikovanje kikirikija

Nisam zaboravila pisati, nisam zaboravila ni misliti, i čitati još uvijek znam. Međutim, ono što pišem dosadnije je od proljeva, a misli su mi zakrčene tim istim proljevom koji moram natipkati. Ono što čitam prepuno je grešaka, što tipfelera, što krivih adresa, naziva prava, datuma. No to je tako, kad se pritisak vrši ne bi li se ispunile brojke, kvaliteta neminovno napušta prostoriju.

Naime, dugo toplo ljeto proteklo je radno. Povećani opseg posla zbog zakonskih izmjena, prekovremeni, mijenjanje kolegice koja je na godišnjem, mijenjanje šefa koji je slomio nogu taman par dana prije najavljene unutarnje kontrole, nemogući rokovi, nedostatak radnika, jer ih je konstantno 50% na godišnjem… I zapravo mi je bilo ok, doduše sad mi se pomalo više ne da, i nekako sam umorna, i strpljenje mi je pri kraju, ali sve u svemu meni je ljeto bilo ok. Ionako mi je draža jesen za odmor.

Pokušavam odraditi što više toga prije nego što konačno od idućeg tjedna malo odahnem, a kolegica me prekida svojim jadikovkama svakih pet minuta. I odjednom moram grabiti u najskrovitije predjele svojeg bića ne bi li pronašla još koji zalutali atom strpljenja i spriječila opći masakr.

Vratila se ovog tjedna na posao nakon četiri tjedna godišnjeg odmora i već četiri dana slušam kako je njoj teško, kako se nju maltretira, kako ona krvari na poslu, „moj život je tako tužan da je to strašno“, nema zraka pa otvara vrata, a zatvara prozor, kad se vratim nakon deset minuta u sobu, vidim da su vrata zatvorena, a prozor otvoren, želi sazidati zid između mene i sebe u sobi, jer bi ona htjela biti sama u sobi… Prihvaćam sve njene manevre po sobi u dobroj vjeri, samo ju onako usput upozoravam kako nisam zidar, a i nemam ovlasti krucijalno mijenjati interijere javnih ustanova.

No dobro, nije tako strašno, kako dan odmiče njeni komentari postaju toliko dramatični da sve prelazi u oblik komedije, postaje mi zabavno. Slušam ju, klimam glavom, povremenim objektivnim opaskama vraćam njen zabludjeli tijek misli u realnost, ali bez trajnijeg učinka.

„Osjećam pritisak u prsima, dobiti ću infarkt, umirem, što će moj muž onda!“

Prelazim na drugu metodu pa joj objašnjavam da je njen muž kvalitetan muškarac i da će mnoge žene biti spremne utješiti takvog udovca nakon što ona ode, stoga joj ne preporučam umiranje. Odmah ga je nazvala i išla se oprostiti s njim, prenoseći moje riječi. Što joj je on odgovorio nije mi poznato.

Odlučujem se za treći pristup. Nudim joj kikiriki, neće, ja ne odustajem, mašem pred njom sa vrećicom, ona poklekne i uzima. Kaže da joj je malo bolje, da se razumijemo, ona i dalje umire, ali malo joj je bolje.

„Ja sam toliko toga napisala danas da ti to ne bi stigla ni pročitati u jednom danu... al dobro, tvoj kikiriki mi je malo pomogao.“

Želim odlikovanje za posebnu humanu osjetljivost za nedaće svoje kolegice i darežljivog spašavanja njenog života dijeljenjem kikirikija. Ma potpuno krivo. Odlikovanje treba dati samom kikirikiju!!


30.08.2018. u 14:43 • 14 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Srpanj 2019 (8)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora