Dnevnik toka misli
subota, 28.06.2014.
U potrazi za karijerom...
Iako sam se pomirila s time da mi, ako ne uspijem kao pravnik, preostaje književna karijera, kao što sam se još kroz srednjoškolsko obrazovanje uvjerila, učeći osnovne podatke iz biografije pojedinih pisaca, da im je često zajednička crta – „studirao je pravo“, pa sam jednom za vrijeme studiranja u skladu s time, na konzultacijama, profesuru iz građanskog prava, nakon što je pregledao moj seminarski rad o temi etažno vlasništvo, i rekao mi kako su mi uvod i zaključak izvrsni, (više se ne sjećam točnih riječi, ali znam da se nije odnosilo na pravno logičke finese analitičkih zaključaka, već na stil pisanja i literarni doživljaj), ja sam mu odgovorila – „svi propali pravnici postaju književnici“, na što se on nasmijao; doduše taj isti profesor mi je na jednom predavanju , nakon mog ciljanog i odlično tempiranog pitanja – „ne znam zašto cijela dvorana raspravlja o naknadi štete, kad još nismo utvrdili krivnju optuženog?“ – rekao da se ne bi htio sa mnom susresti u sudnici; ali taj bljesak potencijalne budućnosti mojeg pravnog uzdizanja na pijedestal, propao je kad sam odlučila da neću biti dio odvjetničko- robo-vlasničkog mikro svijeta, već ću radije zalijevati cvijeće na svojoj terasi. Uglavnom, nedavno sam dobila drugu šansu, priliku da u potpunosti redefiniram svoju potencijalnu karijeru, i to gledište koje je već dobrano pustilo korijenje u meni, kojim sam samu sebe tješila i u krajnjoj liniji opravdavala, kako ću se jednom proslaviti kao spisateljica, s obzirom da sigurno neću kao pravnica, moralo je uzmaknuti pred novim saznanjima.
Naime, čitala sam biografije dviju iznimnih osoba – Fidel Castro –Moj život, Biografija u dva glasa / Ignacio Ramonet i autobiografiju Moja traganja za istinom / Gandhi, i zamislite, obje te već sada povijesne ličnosti ( makar je jedan od njih još uvijek živ), započeli su svoje „karijere“ kao pravnici.
Moji horizonti su se proširili, i sada znam da mi nije jedina opcija da budem pisac, već mogu postati i revolucionarka ili misaoni vođa i mirotvorac naroda. Pa opcije nisu loše.
Fidel Castro, kako ga je opisao Ignacio Ramonet: „ Kao intelektualac kakav jest, nije ga strah rasprave. Upravo suprotno, treba ju, traži ju i potiče. Uvijek spreman na prepirku s bilo kim. S argumentima u izobilju. I zadivljujućom retoričkom sposobnošću. Uz veliko poštovanje prema drugome. S puno takta. On je zastrašujući diskutant i polemičar, učen, kojem se gade samo nepoštenje i mržnja.“
Fidel Castro rođen je 1926.g., u dobrostojećoj obitelji, ali to blagostanje je on uživao tek kao druga generacija, što je smatrao važnim elementom zbog kojeg još nije došlo do izdizanja njegove obitelji u odnosu na siromašnije od sebe, i zbog čega se u njemu još nije razvio onaj lijeni mentalitet uzimanja tog stanja i statusa zdravo za gotovo, do čega bi sigurno došlo da se rodio kao treća generacija. Također, proveo je kao dijete godine gladujući i spavajući u hodniku, jer su ga poslali na školovanje, a obitelj kod koje su ga smjestili, nije smatrala nužnim sredstva koja su dobivali za njegov smještaj u cijelosti koristiti za njegovu dobrobit. Pravni fakultet završio je u devetom mjesecu 1950.g. sa 24 godine.
S obzirom da je knjiga koncipirana kao intervju, njegovi odgovori su zapravo citati, bilo mi je zanimljivo uči u misaoni tijek tog čovjeka. Pa kad on recimo navodi „ Sjećam se točno kada je počeo, 01.09.1939.g.“ već sam taj izraz „sjećam se“ fascinirao me zbog činjenice da postoje ljudi koji neće reći pročitao sam, naučio sam… kad je počeo II. sv. rat, nego ljudi koji su ga doživjeli, za koje je to sjećanje, a ne povijest.
Dojam koji je na mene ostavio je čovječnost, on zasigurno nije bio običan čovjek, ali ima nešto prirodno u njemu, čak nenametljivo što je u kontradikciji sa kultom ličnosti koji ga obavija, čovjek kojem je na jednom skupu pukao glas zbog emocionalne nabijenosti događaja zbog čega je njegov brat morao nastaviti govor umjesto njega, praktičan, pa tako kad priča o bradi kao simbolu revolucije kaže: „ Osim toga, brada ima praktičnu prednost, ne morate se brijati svaki dan. Ako pomnožite 15 minuta dnevno za brijanje s danima u godini, dobit ćete 5500 minuta ušteđenih na brijanju.“ , što je 10 radnih dana za baviti se s onime što volite, i jeftinije je. Sve u svemu strahovito zanimljiv čovjek.
Par citata:
In a few hours you will be victorious or defeated, but regardless of the outcome – listen well, friends – this Movement will triumph. If you win tomorrow, the aspirations of Martí will be fulfilled sooner. If we fail, our action will nevertheless set an example for the Cuban people, and from the people will arise fresh new men willing to die for Cuba. They will pick up our banner and move forward... The people will back us in Oriente and in the whole island. As in '68 and '92, here in Oriente we will give the first cry of Liberty or Death!
— Fidel Castro's speech to the Movement just before the Moncada Attack, 1953
Kad tijekom intervjua pričaju o ratnim zakonima, o zabrani ubijanja ratnih zarobljenika Castro kaže: „ Jer to je iznimno važan psihološki čimbenik. Kada se neprijatelj protivniku počne diviti i poštovati ga, to je velika psihološka pobjeda.“
„ Naša Revolucija upoznala je spasonosnu dobrobit internacionalizma i grozne, gotovo smrtne štete šovinizma u svijetu.“
S druge strane, Mahatma Gandhi izabrao je potpuno drugačiji put borbe za svoj narod. Rođen je 1869.g., a ubijen 1948.g. Autobiografija se odnosi na njegov rani život, i traganje za istinom, jer kako i sam navodi u knjizi, njegov kasniji život bio je dovoljno medijski popraćen i poznat je javnosti. Stil pisanja mu je podosta štur i koncizan, skoro neemotivan što me iznenadilo, a možda je to samo moj dojam.
Oženili su ga kad je imao 14 godina, te su mu se u braku rodili samo sinovi, u svojim srednjim godinama odlučio se na celibat, a njegova žena ga je u tome podržavala. Studirao je pravo u Londonu od 1888.g., te se vratio u Indiju 1891.g., a njegovi pokušaju da otvori pravnu praksu u Bombayu su propali. Nakon toga ubrzo odlazi u Južnu Afriku gdje počinje njegovo mirotvorsko djelovanje.
Izraz koji mi se usjekao je – građanski neposluh. U njegovom djelovanju nema nasilja, nema oružja, nema ubijanja, sve se svodi na neposluh. Nebrojni broj puta je uhićivan, završavao u zatvoru, bivao pretučen, i nikad, makar su ga svjedoci na to poticali, nije podigao tužbu protiv onih koji su ga napali. Na prvi pogled pasivnost, ali zapravo, kao rijeka koju unatoč pokušajima da ju se skrene i ukroti, ona pronalazi put do svojeg cilja.
„ Tko želi biti s Bogom, treba biti sam ili se sprijateljiti sa cijelim svijetom. „ Vjerujem da je puno lakše ovo prvo nego ovo drugo. On je dakako odabrao teži put.
„Iskustvo me naučilo da je šutnja dio duhovne discipline poklonika istine.“ Ovo mi se dakako svidjelo, što međutim ne znači da u meni ima ikakve duhovne discipline, koliko najobičnija introvertiranost karaktera.
„Kad nestane svaka nada, 'kad nas pomagači napuste, a utjehe nema', znam da će pomoć ipak doći, neznano odakle. „ jedan od meni ljepših citata, s obzirom da moje iskustvo potvrđuje rečeno.
„Ako se bira između slobode i obrazovanja, tko ne bi rekao da je prvo tisuću puta bolje od drugog?“ Ovo me zbunilo, i nisam sigurna da li se slažem, bar ne u smislu da sam do sada bila uvjerena da ti baš obrazovanje daje slobodu, ili saznanje da sloboda postoji i da ju se može postići. Međutim, moja razmišljanja o istome, još će se nastaviti, s obzirom da trenutno ne uspijevam odgonetnuti sve konotacije rečenog.
Dva života, različita poput neba i zemlje, naoružani živi, nenasilni ubijen.
