Bila sam prošlu nedjelju na misi. U Bibinju. Bilo mi je ugodno slušati propovijed nekog drugog svećenika, čisto za promjenu. Jer koliko god ti je dobar neki svećenik, nakon godinu dana slušanja njegovih propovijedi, znat ćeš sve njegove misli, samo tu i tamo pojaviti će se neki novi biser. Osim ako spada u one odlične, koji samo tu i tamo nemaju inspiracije. ;)
Kako god, bilo mi je ugodno slušati jednostavnu logiku tog čovjeka, o kojem ništa ne znam i ništa me ne sprječava da mu ne vjerujem. Dapače, ne znam ni kako izgleda. Ostala sam vani pred vratima u hladovini. Vjerojatno bi mi nakon par nedjelja već dojadio, ali srećom, propovijedi nisu ono zbog čega idem na mise.
Uglavnom, umjesto zbora pjevala nam je neka obitelj.
Otac, majka i 16-tero djece!!!
Šesnaest je fakat velika brojka. Šest je puno, a ovo je još plus deset! Prvo što mi pada na pamet je "stroj za rađanje", drugo, " jako dobro podmazan stroj za rađanje". Međutim, ne volim predrasude i nastojim ih iz sebe iskorijeniti, a ne volim niti imati ružne misli o drugima, jer kako to Buda kaže:
Misao se pokazuje kao riječ.
Riječ se pokazuje kao djelo.
Djelo se razvija u naviku, a navika se učvršćuje u karakter.
Stoga brižno pazi na misli neka nastanu iz ljubavi,
iz brige za sva živa bića.
Stoga sam odagnala te misli, i prepustila prostor znatiželji. Iako se misa već odužila, odlučila sam ostati do kraja kako bih čula majku i oca. Glavom su mi se rojila pitanja - kakav im je dnevni ritam, kako spajaju kraj s krajem, koji su problemi najčešći, kako rješavaju svađe, kako su protekli porodi, s koliko godina je rodila prvo... Kakva to mora biti logistika i organizacijski perfekcionizam da bi funkcioniralo!! Nadala sam se da ću čuti nešo o tome.
Fučkaš ga. Nisam. Otac je pričao više, ali ništa posebno, a majka je rekla malo toga, a jedna stvar je bila:
"Svaka žena koja može neka rađa!"
UoooU!!! Stani malo!
Svaka čast tebi, drago mi je što si ispunjena i zadovoljna svojim životom, ali reći mi da ako mogu (i u prijevodu, dokle god mogu) da rađam, malo je preveć za moj ukus. Zvuči mi kao da je rađanje samo sebi svrha. Ne volim kad su stvari same sebi svrha. Izuzev užitaka, oni fakat jedino i mogu biti sami sebi svrha. Sve ostalo, ako je samo sebi svrha, gubi smisao. Takvu ideju nikad neću moći prihvatiti.
Malo sam se raspitala. Čini se da postoji jedna pojava kod obitelji s puno djece, koja me posebno zaintrigirala.
Nakon određenog broja djece, funkciju odgajatelja, vođenja kućanstva, pomaganja u pisanju zadaća i slično, počinju preuzimati starija djeca u odnosu na mlađu. I nije to nešto tako strano ikome tko ima starijeg brata ili sestru, ali kod mnogočlanih obitelji, taj aspekt poprima ekstremne razmjere. Jer nemoguće je da dvoje ljudi podmiri sve potrebe koje imaju njihova mnogobrojna djeca.
Da li tu djecu to čini sretnima? Uvijek dobivati odjeću i igračke starije braće koju su oni prerasli? Borba za minutu majčine pažnje? Nemati svoju sobu? Da li je opravdano vlastitu djecu staviti u situaciju da nemaju izbora, već moraju pomagati i obavljati funkcije roditelja? Zar nije to krađa djetinjstva i mladosti? Da li imamo pravo svoje ambicije i ideje (npr. o vokalno-instrumentalnom sastavu sastavljenom isključivo od vlastitih potomaka) u toj mjeri i na taj način nametati drugima?
Možda toj djeci to ne smeta, pogotovo ako su nadarena ( a u ovom slučaju jesu), a možda ne znaju za drugo....
Da li postoji nešto kao sindrom ovisnosti o trudnoćama? (zaista, ako netko išta o tome zna, nek mi javi!!)
Čak i za pojmove naših predaka, brojka 16 je velika, pogotovo ako se uzme u obzir da je prije smrtnost bila puno veća, pa je žena možda rodila 16 puta, ali nije imala 16-tero djece.
Marija Terezija, Austrijska carica iz 18. stoljeća je imala 16-tero djece, ali svako to dijete je imalo svoju dojilju, dadilju, učitelja i šta ja znam šta sve ne. Uostalom, bar dva sina moraš imati da osiguraš prijestolje, a kćeri što više to bolje, jer ih možeš koristiti za bračne saveze dilljem Europe. Tada su to možda bili opravdani razlozi, ili bar nitko nije dovodio u pitanje odluke jedne carice, ali danas nisu baš upotrebljivi. ;)
Zato, kako odredit pravu mjeru, pravi broj?
Uvijek si nekako zamišljam da bih trebala imati onoliko djece koliko u sebi imam ljubavi koju im mogu dati. Onaj tko nema te ljubavi u sebi ne bi trebao imati niti jedno dijete, onaj tko ima ljubavi samo za jedno, neka ima jedno, a tko ima za više neka ima više.
Post je objavljen 23.08.2013. u 10:59 sati.