... dok ne složim neki pametniji tekst...
1.
Sjedim na wc-školjci i otkinem zadnji list papira. Okrenem se, ali tamo gdje inače stoje rezervne role, nema niti jedne.
Moj muž s druge strane vrata sluša neku divlju glazbu i oblikuje svoje modele aviona. Namjestim dugačku suknju tako da se ništa ne vidi i viknem:
- Filipe!
Ništa. Jako je koncentriran i ne čuje me, u prijevodu, odlutao je u svoj paralelni svemir.
- Filipe!!
Ništa. Oko njega može biti smak svijeta, ali glavno da je u njegovom svemiru sve pod kontrolom.
-Filipe!!!
Glazba se utišava…
- Zvala si? – odškrine vrata.
- Molim te dodaj mi wc-papir…. – neugodno mi je, ali nemam izbora.
Cerek na njegovom licu i pitanje:
- Je l' te mogu slikat?
- Ne! Ne možeš!
2.
Imati kupaonicu samo za sebe je luksuz koji si tek od nedavno opet mogu priuštiti. Međutim, još uvijek se najčešće kupam s djetetom u kadi. Četiri u jedan, okupam nju, okupam sebe, obavimo ozbiljne razgovore o vatrogascima kojima se pokvarila sirena i još se naigramo sa gumenim patkama i brodićima. I ono najbolje, kad ju uspavam, mogu se samo srušiti na krevet i proglasiti dan gotovim.
Pa tako, ja operem njena leđa, pa ona pere moja.Njeni mali prstići nježno trljaju moja leđa i stvaraju tanki sloj pjene. Ulazim u zen zonu. Nikad niti jedna masaža nije bila tako ugodna. Kao da me bezbroj leptira miluje svojim krilima.
A onda ona dohvaća četku za ribati nokte i počne strugati po mojoj koži. Vidim zvijezde i lansirana sam iz zen zone u tamnicu za srednjovjekovno mučenje. Pokušavam smirenim glasom zaustaviti postupak:
- Dobro je… mama je čista, ne treba više.
- T'eba, t'eba, tu t'eba. – nastavlja ribati dok se ja držim noktima i zubima za rubove kade.
3.
Dvogodišnjaci imaju panične napadaje kad se mame zatvore u kupaoni, jer eto odgovaraju na zov prirode. Stoga sam razvila naviku ostaviti vrata mrvicu odškrinuta kako bi moje šareno dijete moglo uvijek do mene. Moj muž je tu naviku, dakako, shvatio potpuno pogrešno.
Pa tako, usred zanimljivog razgovora o padu civilizacija kroz povijest, muž se ustaje s kauča, ulazi u kupaonu ostavljajući širom otvorena vrata i sjeda na wc školjku, ni na tren ne prekidajući izlaganje svojeg mišljenja. Raspored na našem katu je takav da se gledamo oči u oči dok on počinje obavljati što probavni sustav zahtjeva.
Kao u usporenom filmu, spoznaja se razlijeva mojim licem i ono mijenja boje, gluho „Ne“ otima mi se usana, ustajem se u panici i krećem zatvoriti vrata.
Muž me gleda zbunjeno:
- Pa možemo nastaviti razgovor…
- Ne, ne možemo! Nastaviti ćemo kad izađeš. – i zalupim vratima.
Post je objavljen 01.02.2019. u 09:22 sati.