ponedjeljak, 11.02.2019.
Vikend
Vikendi su kod nas zgusnuti, bučni i kaotični. Kroz kuću tutnji prosječno između deset i trinaest osoba. I često, dok decibeli dosežu vrtoglave visine, poželim svoj mir i tišinu, razmišljam o kreditu i da mi se odseliti što dalje, od svih njihovih problema, od sveg njihovog kaosa, kako bih se bavila samo svojim djetetom i svojim osobnim kaosom.
Želja zasvijetli pa opet utrne.
I ne znam je li u pitanju odgoj ili neki aspekt zdravog razuma, ali bježim od banaka kao vrag od tamjana, stoga ostajem tu, oni moji, ja njihova, i prigrljujem staru izreku – Ako čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.
Vrijeme je ručka, i čini mi se kao da hvatam zlatne ribice dok pokušavam svu tu djecu, uključujući djeda koji je nakon bolesti sa pogona na sve četiri prešao na pogon na svih šest, natjerati da sjednu za veliki hrastov stol (djelo ruku mojeg oca), pa kad shvatim da nisam sigurna da li su svi oprali ruke, s burazom napravim brzu cost benefit analizu, i odustajemo od provjere, jer konačno je svako na svojem mjestu. Muški uz zid, žene prema kuhinji, djeca između strateški razdvojena. Pavao sjedi do pradjeda, pipa ga po licu i pokušava saznati zašto mu koža visi i zašto ima zube u čaši pa ih za ručak stavi u usta. Vanja i Mutimir, jedan nasuprot drugog, pokušavaju noževima ubiti narcise (kojim je moja majka ukrasila stol), pa ih sklanjamo jer će baka dobiti napadaj ako ih oštetimo. Karlo je tih i baš zato dobiva najveće porcije odraslog zafrkavanja. Zdjele i tanjuri putuju preko glava, svako razgovara sa svakim i nitko s nikim. Ubrzo se moje dijete zalije juhom:
- Osušit će se, nije strašno… - pokušavam joj objasniti, sagibajući se preko cijelog stola da me čuje.
- Skini skini! – viče ona.
- Ali….
-Skini skini!
- Buraz, skidaj ju! – delegiram zadatak, on joj je najbliži.
Nastavlja jesti juhu gologuza, a već idućeg trenutka je i moj nećak Mutimir gol, jer zašto bi samo Vanja bila gola.
- Pišk - kak… - započinju svoju urnebesnu preokupaciju, smiju se i vrte na stolcima.
Hrane ubrzo ima po stolu, ispod stola, u kosi…, ali tome posvećujem tek treću ili petu misao, za početak neka se samo svi konačno najedu i opet maknu od stola. Moja majka i ja uopće ne sjedamo za stol, mi smo leteće … fali žlica, treba krpa, „hoćeš još juhe?“, grabi, donosi, odnosi. Mi ćemo uloviti s nogu što ostane.
Pred kraj iznosimo kupljenu tortu ( jer je meni tek usred prijepodneva sinulo da je mojoj mami rođendan, iako sam si tu činjenicu upisala u bar tri rokovnika). Karlo je u međuvremenu otišao na wc, i kad počnemo pjevati sretan rođendan (jer nikoga se ne čeka, trenutci sipe poput pijeska među prstima), on se dere iz wc-a i pjeva kroz zatvorena vrata zajedno sa ostalim gologuzim štetočinama za stolom. Moja majka i ja se umorno gledamo, ali srca su nam na mjestu.
I tako svaki vikend, redovno stanje.
Pradjedov krevet postao je „the“ mjesto u dnevnom boravku, pa kad on sa hodalicom krene odvježbati svoju dnevnu rutu od dva metra, svi klinci se brže bolje usele u njegov krevet, a njegova „princeza“ dobiva sekundarnu svrhu i služi u dječjim utrkama oko peći, a ponekad ju najmanji koriste i u primarne svrhe, jer djedova tuta je bolja! ima kotače!
Ništa ne planiramo, ne radimo drame oko zaboravljenih rođendana, plovimo kako nas struja nosi, gasimo vatru, ali ne zalijevamo travu, i sva ta gungula i galama melem je na našim ranama.
Vikend se bliži kraju.
Sjedim na drvenoj kištri za triješće i papir, grijem leđa uz zelenu kaljevu peć. Ispred mene na podu, naslonjena na jednu nogu djedovog kreveta sjedi moja majka, u krilu joj Pavao, pokraj nje sjede moje šareno dijete i Mutimir. Svi jedu sladoled na štapiću. Karlo se sa svojim sakrio u bakinoj sobi, on je već veliki i često traži svoj mir.
Petnaest minuta prije toga, nećaci su se skoro poubijali oko neke društvene igre, udijelila sam ćušku jednom i drugom, i zaprijetila ima da im je bolje da im se ne moram opet ustati i razdvajati ih.
A onda sam im svima donijela sladolede. Sada je tišina. Promatram ih dok mi srce raste.
Moja majka, nakon što je pojela čokoladni oklop, pruža preko svojeg ramena mekanu unutrašnjost od vanilije djedu koji iza nje sjedi na krevetu.
Poželim fotografirati taj prizor. Lica, mlada i stara, umrljana slatkom kremom važno oblizuju štapiće, spokoj i mljackanje. Međutim, memorija na mojem mobitelu je puna i dok sam obrisala par starih fotki, trenutak je prošao.
Ipak, taj se prizor utisnuo u unutrašnju stjenku mojeg uma, kao vrući žig kojim se obilježava pripadnost krdu.
Prošlog vikenda, otac mi je rekao:
- Obitelj je jedino što ostaje. Svi vaši prijatelji s kojima se družite, kojima Filip pomaže i uskače na svaki poziv ... ugraditi suđericu, popraviti lampu … u novim stanovima kupljenim na kredit…, kad jednom dođe do sranja, neće ih biti, moći ćeš se osloniti samo na obitelj. Obitelj je jedino što ostaje.
Stoga, ostajem tu, oni moji, ja njihova.
11.02.2019. u 14:52 •
14 Komentara •
Print •
#
