utorak, 04.02.2020.
Vjetrenjača 3
- Da li imate vlastitu sobu? Da li vam treba vlastita soba? – pitam za kraj prije nego što zatvorim zapisnik i raziđemo se u noć.
Iskusna se nakon razvoda vratila kod svojih doma i u svoju staru sobu.
Realna tvrdi da joj ne treba i ne zna što bi s njom i sigurno ne bi provodila vrijeme u njoj.
Duhovita je uvjerena da bi ju grizla savjest kad bi ju imala, jer bi to značilo da kad uđe u nju mora nešto korisno raditi i zato ju trenutno ne želi iako bi ju trebala.
Praktična preuređuje kuću muževih roditelja i konačno više neće spavati na kauču na razvlačenje dok djeca imaju svoju sobu, nego će čak dobiti jednu sobu za sebe da joj bude „knjižnica“.
Suosjećajna voli slikati i nema svoju sobu i možda jedina istinski razumije o čemu pričam, jer njen muž ima svoju sobu sa tri kompjutorska ekrana i specijalnom fotelja/stolcem na kotačima za igranje igrica.
Posložena nije bila prisutna, ali s obzirom živi sama u stanu teoretski možemo reći da ima cijeli stan za sebe pa što bi još s dodatnom vlastitom sobom.
Prilikom uređenja kata kuće mojih roditelja imali smo jednu sobu viška, i tada sam razmišljala kako muškarac mora imati svoju sobu u koju se može povući i imati svoj mir. Prepustila sam ju mužu. Idućih desetak godina ta soba je bila u neredu, zatrpana stvarima, alatom, prljavim vešom i nije služila niti njemu niti meni. Sada se postepeno transformira u dječju sobu.
Stoga mi je osnovna misao za vrijeme čitanja Vlastite sobe - Virginije Woolf, bila:
- Kako si mogla biti toliko glupa!!!
Ako uzmem k tome činjenicu da je ona tu knjigu napisala 1929. godine mrak mi padne na oči.
- Virginija je to napisala prije sto godina!!! Sto! Zašto ja to saznam tek sada? I zašto mi moja majka to nije mogla reći!
Želim samo svoja dva kvadratna metra mira i tišine, ta misao me prati zadnjih par godina, ali samo kao osjećaj. Osjećaj gušenja, sputanosti, tjeskobe, potrebe za vrištanjem, trganjem, bijegom. Samo kao klupko, kao Gordijski čvor osjećaja, ali ne kao racionalna potreba žene koja želi stvarati.
- Dok raskrčim stol, pa dok iz razno raznih ćoškova povadim slikarski pribor i rastvorim ga, a Loki (mali pas bigl) skače i otima mi stvari sa stola, prođe me inspiracija i volja, i već mi je pola slobodnog vremena otišlo na pripreme. A ništa ne smijem ostaviti bez nadzora, jer će Loki sve rastrgati i pojesti, a i treba mi stol poslije za večeru… – objašnjava Suosjećajna, a ja znam o čemu govor, ona ima psa, ja imam dijete, i niti jedna nema vlastitu sobu.
… a onda pomisao kako je ovaj jedini dar čije skrivanje znači smrt – malen ali drag posjedniku – osuđen na propast, a s njime i ja sama, moja duša – sve je to postalo poput hrđe koja izjeda proljetni cvat i uništava stablo u korijenu.
Slikam na podu, na koljenima, biram tehnike koje zahtijevaju najmanju količinu sredstava, uvaljujem kistove djetetu, pretvaram sve u igru, hvatam rupe u zakonu postojanja. Pisanje? Doma ne pišem, gdje? Kada? Otac bi mi rekao
Piši noću! Da sam bar starica kojoj je dovoljno četiri sata sna, ali umorna sam kao pas. Naučila sam čitati knjige dok se dijete vere po meni i imati paralelne tokove misli, jedan za knjigu drugi za razgovor sa djetetom i komentiranje crtića, ali pisanje ipak zahtjeva potpunu pozornost. Pisanje je ljubomorno, traži te cijelu. Traži posebno stanje duha, potonuće, hvatanje lepršave srebrne nit što svjetluca malo ispod površine.
Pišem na poslu, prekidana sto puta, sa konstantnim zagušenjem zvučnog kanala tuđim razgovorima. Moje svjetlucave niti su kržljava nedonoščad.
Ipak, odbijam biti frustrirana i bijesna zbog onog što je moglo biti, a nije, zbog vremena koje mi je pobjeglo, odluka koje sam donijela kao dobar gospodar, a pokazale su se štetne ne samo za mene. Misleći da činim dobro drugome, zapravo sam u njemu podržala sve ono što nije dobro ni za njega ni za mene.
I tu negdje, usput, kao blijeda sjena tijekom oblačne zore, moja intuicija jača, rasteže se i namiguje mi, a razum joj prepušta vodstvo.
04.02.2020. u 08:41 •
19 Komentara •
Print •
#
