Dnevnik toka misli

utorak, 11.02.2020.

Slobodan dan

Jedem bademe i pijem kavu.

Nisam na poslu.

Radim akvarel po narudžbi. Trenutno se suši prvi sloj. Pozadina.

Već godinu dana nisam ništa radila po narudžbi, jer ne volim raditi po narudžbi. Ali ovo me zamolila meni jako draga kolegica s kojom sam prije radila. Fotografija nje na ramenima njenog oca. Otac joj je umro od raka prije godinu dana. Nije mi postavila nikakav rok za dovršenje, a ja sam njoj rekla da ću joj naplatiti samo ako budem zadovoljna rezultatom. Naravno da neću biti zadovoljna.

Zapravo sam već napravila prvu verziju, koja je za čudo dobro ispala, iako mi se ne sviđa, naginje previše realizmu, čak čovjeku nisam vrh cipele naslikala, jer je i na fotografiji ispala iz kadra, čemu onda slika, pa za realizam postoje fotografije? Jednostavno nisam računala s time da bi moglo dobro ispasti.

Imam dvije krajnosti, ili bezveze bacam boje po platnu, ili nisam zadovoljna dok svaka mrlja nije na svojem mjestu i slika odražava stvaran svijet.

To me živcira, i što ako svaka iduća verzija bude gora od prve? Mislim, lako za to, dam joj prvu verziju, a ostale sakrijem u kutiju s ostalim neuspjelim pokušajima, problem je stvaralačkog nezadovoljstva. Zvuči cool, ali nije.

Bademe sam pojela, kavu popila.

Prebrzo. Nije ni devet. Idem si napraviti drugu.

Dan je tmuran, oblačan, ali ušla sam u njega polako, smireno pa mi se čini čarobnim.

U drugoj ulici grade kuću. Prethodnu su srušili do temelja. Promatram radnike na prvoj deki. Mutni su mi, ali ne da mi se staviti naočale da bih vidjela da li je koji zgodan. Ovako su mi svi zgodni. Ne bih imala ništa protiv da zamijenimo uloge. Osjetiti hrapavu ciglu pod prstima i tragove crvenila na kožnim rukavicama. Mirisi vapna, pijeska i metala. I glad koja se pojavi kao nagrada za obavljen posao. Od kada je tata odselio na otok, više ništa ne zidamo i ne betoniramo. Nije da je prije bilo potrebe za time, ali kako ću znati da li je proljeće stiglo?

Druga kava... da, idem si po drugu kavu, a i pozadina se osušila, mogu započeti s drugim slojem.

11.02.2020. u 08:33 • 34 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< veljača, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29  

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora