Dnevnik toka misli

petak, 15.11.2013.

Kod Marije

U mome gradu postoji jedan mali park. U tom parku su 2000.g. postavili jedan ogromni spomenik pod bombastičnim nazivom Milenijski križ. Sastoji se od tri velika drvena križa, na srednjem visi Isus, a ispred, leđima okrenuta prema prolaznicima stoji Marija. Mariju sprijeda možeš vidjeti jedino ako uđeš u središte spomenika, i Isusu okreneš leđa. Sve je u prirodnoj veličini. S obzirom na nerazmjer spomenika i parka, zapravo ne postoji niti jedan kut iz kojeg ga možeš doživjeti kako treba. Kao kad se nađeš u galeriji slika i netko očekuje da sliku promatraš sa metar udaljenosti. Vjerojatno ćeš moć nabrojati elemente koji su na slici, boje i način potezanja kistom, ali dojam slike bit će time narušen. Tako i s ovim spomenikom. Sve u svemu, krivi spomenik na krivom mjestu.

Od kada je postavljen često se nalazim s ljudima kod njega. Kao neka točka susreta. Imamo ih par po gradu, pa je dogovor uvijek:

- U 18 h kod sata.

Ili…

- U 19h kod Marije.

Taj izraz kod Marije se uvriježio. Nikad ne kažem, nađimo se kod Milenijskog križa, ili kod Isusa, nego baš „ Kod Marije“. Možda baš zato što je park premalen da bi doživio cijelu sliku, pa smo se uhvatili za detalj i više ga ne puštamo.

Jednom davno, prije nego sam prohodala sa mužem, našli smo se moja sestra, on i ja kod Marije. Ja sam pretežito šutjela, oduvijek sam bila šutljiva, pisana riječ je moj element. Doduše, sve se može uvježbati pa tako i razgovorljivost, ne bilo mi teško i to sam svladala. ;) Uglavnom, moj sestra i F. su pričali o vezama, i o tome kako parovi koji dugo hodaju, nakon pet godina hodanja, ili se žene ili prekidaju. F. i ja smo se vjenčali nakon pet i pol godina hodanja. Srećom!! Jer nakon toga je konačno sve krenulo na bolje. :)

Prije jedno mjesec dana, križevi su maknuti, oštetilo ih je neko nevrijeme, i sada ih nema, da li će ih i kada vratiti, ne znam.


Ostala je samo Marija, njena bol i predanost.

Zapravo, taj spomenik nikad nije niti bio o Isusu, niti o raspeću, niti o spasenju svijeta. Gledajući Mariju uvijek s leđa, lagano pognute glave, skrušeno iskazujući pokornost i poštovanje, malo stisnutih ramena, skrhanih tugom i boli, onako smirenu i pomirenu, ne osjećajući vjetra što joj vije haljinu, usmjerenu na samo jednu točku u svemiru, svog Sina, osjećam se dobrodošlo i sigurno.

Možda umjetnička djela ne pripadaju svojim stvarateljima, niti oni znaju što su stvorili, nego pripadaju svim onim ljudima koji u njima pronađu svoje mjesto, ili im pronađu mjesto u svojem životu. Možda je premalen park pridonio da taj spomenik dobije pravi smisao, ispuni svoju bit. A nevrijeme da poprimi veličinu prikladnu veličini parka. ;)

Oznake: marija

<	ožujak, 2020
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv