Dnevnik toka misli
petak, 29.11.2013.
Tak je kak je...
Prvih par tjedana braka, koga god sam srela postavio bi mi isto pitanje.
- I? Kako je u braku?
Začepiš uši kako sugovornik ne bi primijetio paru kako suklja van, smisliš pristojnu frazu koju ponavljaš svima ( „ super je, al još smo u radovima oko stana“) i preživiš taj prvi period.
Koji mrtvi brak??? Još se nisam ni naspavala od svadbe, što ja znam o braku nakon tjedan dana?? Pitaj me za 10, 15 godina kako mi je u braku pa ću ti znat reći!
Zapravo, nikad nisam htjela vjenčanje. Nisam bila jedna od onih djevojaka što s 5 godina zna kakva će joj biti vjenčanica i koje će cvijeće imati u buketu. Vjenčanje i svadba je bilo nešto što sam odradila, jer je to bio put do onog što sam htjela – život sa svojim dragim dok nas smrt ne rastavi. Bez iluzija i bez romantizma. Bez mačaka u vreći. Jer vjerujem u naš odnos, jer uzimam dobro i loše u paketu, jer vjerujem da je moguće ostvariti uspješan brak, jer mi se život ne sastoji od jednog dana, nego od svih dana života mog.
Postoje predrasude i stereotipne šale vezane za brak koje mi strahovito dižu tlak. Većinom se moram jako suzdržavati u društvu da ne puknem svaki put kad se izvali neka od njih.
Nekad mi se čini da muž i ja moramo skrivati koliko nam je dobro u braku, jer… pa kako?? Pa to nije moguće, brak je nešto grozno, žene su zmajevi, a muškarci su na lajni, papučari. Kad smo vani, i želimo ići doma, ja moram reći "ajmo", kako on ne bi ispao partybreaker, a svi znaju da kad žena kaže ajmo, muž mora poslušati, a ja svjesno nosim stigmu kuje koja muža odvlači iz društva doma. I nije mi teško, jer mi nije bitno što drugi misle.
Društvo ne shvaća da možda, sasvim možda, moj muž i ja funkcioniramo na bazi partnerstva, ravnopravnog partnerstva, razumijevanja, podrške, komunikacije i kompromisa! Da nekad on želi ostat, i ostane, da nekad ja želim ostat i ostanem, da nekad oboje želimo doma i idemo doma, da nekad ja želim ići, a on ne, ali jer mu je stalo do mene, i jer zna da me sutra čeka naporan dan ipak ode sa mnom, a nekad ja s njim odem doma, makar mi se ostaje, jer ipak vjerujem da mi je mjesto uz muža, a ne s njegovim pripitim frendovima.
I ne, taj ravnopravni partnerski odnos nije nam urođen, nije nam pao s neba i nismo dobili knjižicu s uputama nakon vjenčanja. Izgradili smo ga, i još gradimo.
Svaki put kad čujem neku stereotipnu šalu na račun braka zaboli me, jer osjećam da omalovažavaju ono što gradim, odnos u koji smo on i ja ušli svjesno, svojevoljno i koji rađa divnim plodovima međusobne nadogradnje, podržavanja u osobnom razvoju, nježnosti i ljubavi.
Moja baka provela je zadnje tri godine svojeg života nepokretna (nakon moždanog udara desna strana tijela joj je bila oduzeta), živjela je s nama, a dnevni boravak se pretvorio u nešto između bolničke sobe i staračkog doma. Bilo je to teško razdoblje za moju obitelj, u kojem su se mnoge granice pomicale, vjerojatno najviše one u glavi.
Baka bi na pitanje – kako si? - svima odgovarala – Kak je tak je.
Mrzila sam tu izjavu! Mrzim ju i danas.
Kak je tak je…
NIJE!!
Onako je kako napravim od onog što mi je dano!
Lako je zdravoj studentici bilo bjesnjeti, ali činjenica je da nikad nisam, i nadam se da nikad neću, biti u tijelu nepokretne 80-godišnjakinje. Ipak, njeno odustajanje od života, od borbe, me živciralo. Možda je baka, kao i ja u početku braka, pronašla pristojnu rečenicu da nas sve otkanta. Većina ljudi vjerojatno ne bi mogla podnijeti da im je rekla nešto u stilu:
- Što misliš kako mi je?? Nikad više neću hodati, nikad više neću proći prstima desne ruke kroz kosu, nikad više neću speć kolač, niti hraniti kokoši, kćeri mi mijenjaju pelene, unuci me prebacuju na kolica! Ne mogu živjeti, ne mogu umrijeti!
Zapravo, to je nešto što bih ja rekla, moja baka je bila od neke druge kovine.
I baš zato bjesnim u ovom tekstu, jer ne prihvaćam stanje kakvo je, ne prihvaćam stigmatiziranje bračnog odnosa.
Nažalost ne znam niti jedan primjer uspješnog braka u svojoj okolini, predrasude i stereotipi definitivno imaju svoje uporište u stvarnosti, pa mi se nekad čini da vjerujem u jednoroga, a možda smo predrasudama i stereotipima odrubili rogove jednorogima, a ovi što su ostali, skrivaju svoju posebnost i glume obične bijele konje. Teško je popraviti nešto nakon što se godinama nisi oko toga trudio, smeće se gomila pod tepihom, stvari se nikad do kraja ne izgovore, a ljubav nažalost nije dovoljna, pogotovo ako se ne zalijeva.
Kad se laž dovoljno puta ponovi, postaje istina. Smatram da društveno ozračje u kojem brakovi trebaju funkcionirati i opstati ne djeluje blagotvorno. Smatram da ljudi premalo konstruktivne i kvalitetne pažnje posvećuju partnerskom odnosu koji čini značajnu komponentu njihovih života.
Tak je kak je…
E PA NIJE!!!!!
Ne idite pitomo u tu ugodnu noć, bjesnite, bjesnite protiv umiranja svjetla...
Dylan Thomas
