Doma sam.
Prohladno je. Nebo je bijelo i ne sluti na proljeće. Voćke koje su se bijelile na suncu prije mojeg odlaska na more sada su nedorečene, latice su ocvale, a lišće još nije stasalo. Noge sam omotala zelenom dekicom, jedem kikirikije, koje ovaj put ne moram s nikime dijeliti, i pijem vodu. Već sam do sada popila dvije kave sama sa sobom ne radeći ništa pa mi je sada voda društvo uz ljuti kikiriki.
Vrijeme na moru je bilo divno, dani za sunčanje, noći ugodno hladne. Zadnju noć počela je bura.
Večer je. Ležim kraj djeteta i slušam nalete vjetra. Škure se tresu, neka kanta je u noći dobila krila, grane smokvi i maslina stružu jedna o drugu. Vrata sobe su otvorena ne bi li toplina peći iz životnog prostora napunila prostoriju za spavanje. Moj otac peće kruh i razgovara s mojim mužem o geostrategiji. Slušam ih sa zanimanjem. Upute o količini brašna i visini temperature pećnice izmjenjuju se sa ulogom Gavrila Princip i Rommela, te pitanjima zašto je papa morao biti iz Argentine i zašto je Mesić posjećivao Gadafia. Ostavljam usnulo dijete na krevetu i primam se pranja suđa. Njih dvoje nastavljaju uz viljamovku dok u pećnici sirovo tijesto mijenja svojstva.
- Znaš li koje je gravitaciono područje Katoličke crkve? Točka u koju kad udariš sve se raspadne? - pita moj otac. Moj muž ga gleda i razmišlja, a ja ruku umočenih u sapunici preko očevih leđa doviknem,
- Moral.
- Tako je. Zato se sada izvlače svi slučajevi pedofilije, jer ako im oduzmeš moral, nitko im više neće vjerovati niti ih slušati. - nastavlja moj otac, ne okrećući se prema meni niti uvažavajući moje prisustvo.
Ta jedna riječ bila je moje jedino sudjelovanje u razgovoru, iako bih rado sjedila s njima i pila rakiju. Međutim, znam gdje mi je mjesto. Nekako u skladu s onom izrekom Wernera Heisenberga - Prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti učiniti će te ateistom, ali na dnu čaše čeka te Bog., tako i moje Znam gdje mi je mjesto, nije prvi gutljaj iz čaše osvješćivanja žene i traženja njezinog položaja u društvu, već, ako ne onaj zadnji, onda svakako jedan od gutljaja pri dnu čaše.
Miris kruha, pucketanje vatre u peći, naleti olujne bure u noći, i troje ljudi toliko željnih pružiti dobro drugome, da ću ovu sliku svojeg sjećanja ostaviti bez naličja. Pamtiti ću samo naše snove i želje, onu toplinu koju dobrota ljudskog srca može stvoriti u kaosu i hladnoći našeg postojanja.
Post je objavljen 27.03.2019. u 13:34 sati.