Jučer smo bili na kavi. Gospodin odvjetnik, dvije kolegice i ja. Poslovna suradnja najbolje se utvrđuje na kavama, izvan radnog mjesta. Meni nije mjesto u toj priči, jer moj dio posla nema veze sa gospodinom odvjetnikom, i zapravo sam kolateralna žrtva. Moguće služim i kao torta, za ukras. Međutim, nisam luda pa ne odbijam dobru kavu u lijepom bircu, osobito ako još dobijem i kroasan uz nju.
Teme su se redale razno razne, više ili manje vezane za posao. U nekom trenutku, kaže odvjetnik da je sa mojom kolegicom iz sobe razgovarao o meni.
- Je li to dobro ili loše? – pitam.
- Dobro, naravno, samo dobro.
I nadoveže se kako se on slaže s mojom kolegicom da bi mladi bračni parovi (nemam osjećaj da spadam u tu kategoriju) trebali živjeti sami (imamo svoj kat odvojen od mojih), bez roditelja, i da tek onda možeš vidjeti kako doista funkcionirate (ak je južina ne funkcioniramo, ak je sunčano i puše sjever divni smo), možeš se posvađati (zar je važno da li me slušaju susjedi ili rodbina kad počnem derati glasnice?) i naučiti se organizaciji i podjeli posla (no dobro što on misli što smo u prvoj godini braka napravili nego organizirali posao i podijelili ga?).
Slušam ga i ne komentiram. Obično, ako malo šutite, sugovornik nastavi s izgovaranjem i onog što nije mislio odmah reći, ili se zaplete u detaljnije objašnjavanje, ili kao gospodin odvjetnik, prijeđe na pitanje da bih trebala otići u podstanare na jedno 6 mjeseci, kao proba funkcionalnosti odnosa, ako je probni rok dobro prošao (najiskrenije – Jebeš probne rokove u ljubavi!), onda dignuti kredit i kupiti stan. Tu ga konačno zaustavim:
- Eto vidite, tu je problem…
- Ne možete dignuti kredit? I vi i suprug radite, zar ne? – to ga je zbunilo.
- Naravno, mogli smo još davno dignuti kredit, problem je što ne želim biti rob banci idućih trideset godina.
E, to mu već ima smisla i odjednom me podržava, jer ni on nikada nije imao kredit.
Zapravo se slažem s njim da bi mladi bračni par trebao živjeti sam, jer brak sam po sebi donosi dovoljno svojih neravnina koje treba uskladiti, pa petljanje nečije rodbine u to svakako nije korisno. Na kraju se ljudi svađaju oko rodbine, umjesto da se svađaju oko onog što među njima ne štima. Mladima treba njihova privatnost i mir, ali ne i sebična komocija, a definitivno ne podržavam bilo koji oblik iracionalnog ponašanja.
Međutim, ono što me obično zakači u razgovoru, je pristup starijih da su oni to sve prošli i znaju bolje, i primjenjuju svoje znanje i stavove na mene. Mogao je pristupiti pitanjem što ja mislim o tome, kako se moj muž i ja snalazimo... i mnoga druga. Spremno bih odgovorila i dopustila mu uvid, a ovako sam ga samo pustila neka priča i mislila svoje. Skloni smo godinama dati prednost i vjerovati kako s godinama dolazi mudrost. Takva sklonost nije nastala u percepciji ljudi bez osnova, ali ne treba je se niti bezglavo držati.
Možda gospodin odvjetnik i moja kolegica dok su bili mladi nisu imali dovoljno kapaciteta strpljenja, ljubavi i razumijevanja za jedan kontrolirano kaotični suživot velike obitelji, ne znači nužno da ga netko drugi nema. Ne znači da ga ja nemam.
Sjećam se kako mi je mama pričala, da je moj otac, kad su se uzeli, kupio vreću krumpira i makar su živjeli u jednoj sobi kod njegovih, ona je morala sama kuhati i ni slučajno uzeti ručak od svekrve. Moj nekakva generalni stav je da u kući mora biti za jesti, ali nije važno da li je ta hrana došla dostavom, od moje mame, ili sam ju sama skuhala, i srećom moj se muž s takvim stavom slaže. Kao što meni nije važno da li je moj muž sam promijenio ulje na autu ili je platio mehaničaru. Riječ je o glupim životnim tehnikalijama, koje moraju biti, ali kako je do njih došlo me ne zanima. Podijelili smo posao, i zanima me samo rezultat, kako si došao do rezultata me ne zanima. (Doduše, ako su upotrijebljena protuzakonita sredstva onda želim biti upućena u to, jer ne volim iznenađenja. )
Čudnovato kako se često nađem u situaciji da drugima preporučam suprotno od onog što sam sama sebi nametnula ili izabrala kao životni put. Svakom mladom bračnom paru koji bi me tražio za savjet, rekla bih:
– Seli se!
Međutim, kad smo se muž i ja uzeli, rekli smo si:
– Probati ćemo, ako će funkcionirati ostajemo, ako ne, selimo se.
Funkcionira. Funkcionira zato što probleme koji proizlaze iz suživota razlikujemo od onih koji proizlaze iz našeg odnosa. Ove prve ne shvaćamo preozbiljno, nastupamo ujedinjeno i činimo što možemo, a ove druge shvaćamo ozbiljno, nastupamo ujedinjeno i činimo što možemo.
Post je objavljen 12.03.2019. u 13:34 sati.