Krimić? Agatha Christie? A ne, ne. Masakar motornom pilom… to je ono što se meni vrti po glavi. Mogla bi ju zadaviti golim rukama, ili sebe baciti kroz prozor, jer eto zbilja konačno mi je iz crijeva došlo u glavu, to je mobing. Suptilan, jako suptilan, ali zbog toga ne manje stresan i frustrirajući i izjedajući mobing. Psihološko maltretiranje najfinije vrste.
Eto, došla sam do toga da idem guglati kako prepoznati mobing.
Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.
Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kaže mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.
Najkraće rečeno, mobing predstavlja psihičko zlostavljanje na radnom mjestu kod kojega postoji kauzalna veza između ponašanja zlostavljača i željene posljedice, odnosno štete koju trpi radnik. Bilo to po njegovo zdravlje ili s ciljem da se radnik ukloni s njegovog radnog okruženja.
Eto, pa to je otprilike to.
Možda nije šef u pitanju, i možda nisam toliko psihički nestabilna da počinim samoubojstvo ili dam otkaz, ali da ja o ženi koja mi ne znači ništa u životu razmišljam nakon radnog vremena i sat vremena mužu nabrajam što mi je sve rekla i napravila zadnja dva dana (da ne spominjem zadnjih sedam godina), i osjećam se potpuno iscrpljeno i bezvoljno i pojedam dvije hrenovke u lisnatom i kolač u dvije minute, jer pucam po šavovima, ali ne zbog posla, ili opsega posla, nego zbog jedne klimakterične babe!, e pa to definitivno spada u mobing.
Kad sam počela raditi s njom u sobi, bila sam vježbenik, i nikada u sobi nisam bili s nikim drugim. Povremeno su se izmjenjivali drugi vježbenici s nama u sobi pa bi nas bile tri, ali zapravo je ona moje jedino iskustvo kolege s kojim provodim osam sati u danu u sobi. Možda je to razlog što mi je tako dugo trebalo da uvidim da to nije normalno i da ne bi trebalo tako biti.
Jutros mi je došla s pričom kako ju je njena kćer oprala, i rekla joj da nikome na svijetu ne može biti teško s Anom, i kako me ona vjerojatno izmaltretirala, i možda mi je čak rekla da se bacim s osmog kata, i da izvoli biti dobra prema meni, da je egocentrična, i da ju nitko pa ni ona ne bi htjela za šefa i da je zato izgubila na natječaju. Prema tome ako njena vlastita kćer to misli, koja mene jedva poznaje (vidjele smo se možda tri puta na pet minuta u životu), onda što više reći. Poanta je da se ona očito doma žalila na moje ponašanje pa je dobila odgovor od svoje očito inteligentne kćerke. Nažalost, ništa od toga neće promijeniti njeno ponašanje. Tu priču da njena kćer mene brani i ukazuje joj na njene nedostatke smo prošle bar tri puta do sada i ništa od toga.
Zadnjih pola godine itekako više nisam „pasivni, marljivi radnik“, počela sam se oporavljati od svojih privatnih tragedija pa sam pronašla snage za sukobe s njom, pokazujem joj zube i izgovaram što mislim, ali čini se da je vrijeme da se s njom zakrvim, što mi definitivno nije u naravi, ali ako ću tako konačno dobiti malo mira, pa makar u obliku njene hradnokrvne i ljutite šutnje i ignoriranja s moje desne strane, ja sam za. Blaženo ignoriranje. Volim ljude koji me ignoriraju, neka ih Bog blagoslovi i podari im dug život.