Dnevnik toka misli

četvrtak, 21.03.2019.

Sitnice


Dan je hladan i tmuran. Gole grane njišu se na bijeloj pozadini. Vjesnici proljeća su uvenuli, a sjever piri pod skute kaputa. Unatoč tome osjećam se bolje nego jučer. Jučer sam bila sama u sobi, i cijelo vrijeme vodila žučljive rasprave u svojoj glavi, ni više ni manje nego sa kolegicom iz sobe. Moje imaginarne debate bile su vatrene i pune psovanja. Stoga, uviđam kako mi je vrijeme za godišnji odmor i odmak od prisilnog sužanjstva sa osobom koja mi pleše po živcima osam sat dnevno, jer čak i kad je nema, ona remeti moj mir i stabilnost uma. Srećom, idućeg tjedna moj godišnji doista počinje. Idem u posjet ocu na more.

U nekom trenutku radnog dana kolegica prokomentira:

- Uvijek u svakoj obitelji postoji netko tko misli da je bolji od drugih i drži se hoh.

Prekinem tipkanje i gledam ju. Donekle znam kamo to smjera, jer je prije toga telefonirala sa svojom prijateljicom kojoj je tata umro, i bili su na sprovodu. Na pol uha, neizbježno, s obzirom da se razgovarala na pol metra od mene naslonjena na prozor, čula sam da nekome spotiču stanovito nedolično ponašanje. Čini se da ću ubrzo saznati čime je ta „hoh“ osoba zaslužila spominjanje među osobama koje niti ne poznaje.

- Majka muža moje prijateljice, kojoj je tata umro, nije došla kod njih u kuću izraziti sućut.

- Pa je li bila na sprovodu? – razmišljam si … tko zna iz kojeg razloga nije došla u kuću, ali ako je došla na sprovod zar je važno? Ma čak i da nije došla na sprovod, zar je važno? Ako se njih dvije ne poštuju i ne vole, kao da će dolazak u kuću ili na sprovod išta promijeniti, a ako se vole i poštuju onda će razumjeti njene razloge ne dolaska. U konačnici, kao da ičiji dolazak može tu osobu dignuti iz mrtvih? Zar je važno?

- Da, bila je na sprovodu, ali običaj je, bar kod nas, ne znam kakav je kod tebe, ali običaj je doći i doma kod ljudi, a ona nije došla. – naravno da je i kod mene to običaj, jer ipak smo obje ovdje domaće, ali takvi njeni komentari unutar komentara su uobičajena stvar i pretpostavljam da imaju za svrhu razgraničiti nju i mene. Iako osobno ne vidim potrebe za time, jer među nama su oceani, rijeke, planinski lanci i cijeli svjetovi, i nema tog mosta, osim ljubazne trpeljivosti koji nas može povezati. Ustajem se i krećem prema vratima.

- Ma naravno, bolje da umre selo nego običaji. – i izlazim iz sobe.

Ljuta sam, jer mrzim običaje koji su svrha sami sebi, neprilagodljivi stvarnim potrebama ljudi. I, jer ćeš biti predmet ogovaranja, ako se kojim slučajem ne pridržiš nekog običaja. Nisam joj to rekla, nisam joj niti rekla u kojoj mjeri su mi smetali ljudi koji su počeli navirati u kuću kad mi je sestra umrla. Bili smo toliko shrvani da smo ih doslovno ignorirali, neke nismo ni pustili u kuću. Ljudi s kojima godinama nisi riječ progovorio, a kamoli da su ponudili pomoć kad se sve raspadalo oko nas, sada su se pojavili izvršiti običaj. Došli su piti rakiju i kopati po našoj boli.

Ne, nitko tog dana nije mogao ni trebao umanjiti bol.

Vjerujem da kad u obitelji umre netko star, prirodnim tijekom stvari, pa se bliska obitelj skupi, vide se ljudi koje dugo nisi vidio i prepričavate zajednička sjećanja na tu osobu, to ima svoju lijepu stranu i svoju svrhu. Ali kad u obitelji umre netko mlad, onda je taj običaj samo gorka pilula. Pomozi, organiziraj stvari izvana, ali ne smetaj, osim ako znaš da si ti ta jedna jedina osoba koja može svojim zagrljajem drugog spriječiti od potpunog raspada, onda dotrči i uleti, u protivnom makni se i ne smetaj.

Sitnice, usput rečene, nenamjerne i bezazlene, izazovu buru. Komadići mene otpadaju poput kore od pečene soli. Skrivam se u wc-u. Bol poput morskog ježinca raste u mojim prsima. Raste dok me svu ne probije svojim šiljcima, iznutra prema van, raste sve dok se ne nađem u njenom središtu, i onda postaje moj bedem i zaštitnik.


21.03.2019. u 10:41 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2019 (19)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora