Sjedim na klupi. Na križanju, mjestu sastanka. Odjevena taman, ni pretjerano, ni zanemarivo. Noć se već spustila i hladni zrak poput rukavica na mojim rukama priča o proljeću.
Promatram ljude oko sebe i čudim se. Grad je živ u ovo doba. Ovo doba kad obično pokušavam nagovoriti dijete da obuče pidžamu i piški prije spavanja.
Pukotina u rutini.
Pitam samu sebe – Zašto ovo ne radim češće?
Odgovor stiže isti čas – Zato što je naporno u pm!
Pola sata prije tog trenutka još sam bila gola i pokušavala dijete nagovoriti da skine badić sa sebe u kojem se kupalo, a onda da se obuče, na rubu da ju takvu mokru i golu gurnem u ruke baki. Još ne znam što ću obući, lice mi je zajapureno od treninga s kojeg sam netom došla, muž je zaboravio da je to večeras i da bi trebao čuvati svoje dijete pa si je dogovorio pub-kviz i ne može ostaviti ekipu na cjedilu...
Međutim, stigla sam pet minuta prije dogovorenog vremena. Moj otac bi bio ponosan. On me učio da biti točan znači doći pet minuta prije.
Sljubljujem se sa tišinom. Onom unutarnjom. Dišem i namještam se u činjenici da u ovom trenutku ne moram ništa.
Ljudi prolaze kraj mene. Momak s treninga u trenirci, lijepo oblikovane stražnjice, djevojka s mobitelom kao da traži Pokemona i slušalicama u ušima, drugi momak s mobitelom i slušalicama... Dva starija bradata lika ležerno odjevena, bez mobitela.
Pomislim – Oni idu na isti domjenak kao i ja.
To je bilo točno. I oni su mene uočili, pa se kasnije razgovor, u prostoriji punoj stranaca, pokrenuo bez teškoća. Jedan vozi bicikl, drugi vozi motor. Kolegica me odmah pokušala uvaliti u nevolju, pa ih je pitala što su pomislili kad su me vidjeli na klupi, ali oni su bili diskretni i nisu htjeli nastaviti razgovor u tom smjeru.
Za mene vrijeme stoji. Križanjem prolaze auti, crvena i zelena se izmjenjuju, uz konstantu onog žutog odsjaja ulične rasvjete na asfaltu. Ne vadim mobitel, ne moram glumiti da sam zabavljena, da nekoga čekam. Bila bih u stanju cijelu večer sjediti na toj klupi, sve dok me noć ne bi upozorila da proljeće ipak još nije stiglo.
Prolazi otac sa četverogodišnjim sinom, vode neki ozbiljni razgovor, kaže mu otac:
- Dobro, o tome ćeš ti odlučiti.
Ta rečenica zvuči mi kao poruka za pamćenje.
Ali evo, dolazi kolegica...
Izranjam iz tišine, ustajem i započinjem svoju ulogu na pozornici križanja.
Post je objavljen 01.03.2019. u 09:12 sati.