Vani se skupljaju mrki oblaci. Krovovi, unatoč zamračenju, jedrom narančastom nestvarno obogaćuju pogled na grad.
Vraćam se s pauze. U sobi kolegica razgovara s gospodinom odvjetnikom.
Inače se svoje pauze od trideset minuta držim kao pijan plota, ne idem na kavu s kolegicama, jer dok naručiš, dok kava dođe… već moram natrag. Naravno, nitko, ili skoro nitko se te puze ne drži tako striktno kao ja, a mogla bih svaki dan produžiti svoje vrijeme odmora bez da me itko išta pita, jer svi to rade i to se tako radi. Bolje da umre selo nego običaji.
Međutim, danas, Dan žena, pa sam si dopustila iznimku. Ma naravno, nema veze s Danom žena. Dogovorila sam neku kavu koja je bila izvan svake rutine i uletila baš danas. I kako to već biva, kad sam se vratila, svi su primijetili da dolazim s pauze puno kasnije, od portira na dalje. Kao i s mojim psovanjem, moram prestati izvoditi to jadno, malo, osamljeno drvo na proplanak da ga svi gledaju.
Uglavnom, samo sam im odgovorila u šali:
- Dan žena. – znajući da to nema veze s vezom, ali će začudo većina ljudi to prihvatiti kao pravovaljanu ispriku, koja drugima, dakako, nije potrebna, jer oni redovno dolaze s pauze kasnije.
- Znači tebi je Clara Zetkin odobrila doći s pauze tako kasno. – kaže mi kolegica, koja inače uvijek dolazi nakon mene s pauze, i redovno koristi priliku da me bocne.
- Ne, ja sam sama sebi to danas odobrila. Jedan puta godišnje si odobrim kršiti vlastiti ugovor o radu. – odgovaram dok odlažem svoj pončo, i stavljam torbicu u ormar, a gospodin odvjetnik se samo osmjehuje sa strane.
Nisam svetica, daleko od toga, ali nastojim stajati iza svake svoje radnje ili riječi. Prema tome, ako odlučim kršiti pravila onda ne muljam, ne skrivam se i ne pokušavam to zataškati.
Puštaju me nakon toga na miru, i razgovor skreće u neke druge vode, po običaju seksualne. Ignoriram ih i otvaram novi spis. Iako sam si odobrila kasniji povratak s pauze, nisam si odobrila, besposleno sjediti kad se s nje vratim. Prekida me odvjetnikov glas:
- Da li ste vi čuli za tu latinsku izreku? Penis bonus pax in domus. – kolegica navodno nije čula za nju.
Ne okrećem se prema njemu, samo odgovaram i nastavljam tipkati:
- Naravno, to je točno. – jer to je točno. Sa točnošću se čovjek, pardon žena, ne može svađati.
On se opet osmjehuje i nastavlja kolegici objašnjavati bit izreke. Nekako dođu do pitanja njenih odnosa u braku. Nakon što me opet prekinu i uvuku u svoj razgovor, kažem:
- Ne pratim vas, seksualni život drugih ljudi se mene ne tiče, stoga te stvari brišem iz slušnog kanala.
- Eto, to su mlade generacije. – kaže odvjetnik.
Nakon što odvjetnik napusti sobu, pogledam svoj mobitel i vidim muževu poruku:
„Dakle ja ne mogu vjerovati da si ti bila na pauzi dulje od pola sata“ sa hrpom smajlića i srčeka.
Selo moje malo, naravno da me vidio, jer je bio na kavi u istom bircu. Sada blista od sreće, jer voli kad ja kršim pravila, tada vjerojatno ima osjećaj kao da je pomaknuo planinu, ne shvaćajući da planina ima svoju volju i pomiče se kad ona želi.
Krajnje je vrijeme da posadim šumu. Što ću kad planinu boli briga za krajnje vrijeme? Nema zelene grane za mene.
Post je objavljen 08.03.2019. u 13:43 sati.