Dnevnik toka misli

četvrtak, 14.11.2019.

I tak...

Primijetila sam da me ljudi vole hraniti. Kao nekoj divljoj životinjici koja ti se svidi pa joj svako malo tutneš neki zalogaj. Tko bi ga znao zašto?

Možda to jednostavno rade svima, takvi su, a mene ne smeta.

Na poslu me najčešće hrane voćem (danas sam dobila jabuku, hladnu, mirisnu, jučer krušku, tvrdu, sočnu), ali i kolačima (danas sam dobila i kolač, s rumom), čokoladama… već prema tome što im se nađe pri ruci.

- Moramo te udebljati, doma te ne hrane dovoljno. – kaže kolegica.

To uopće nije istina. Moj brat kad spremi ramen juhu ili onigiri, donese mi porciju za probu, njegove porcije za degustaciju znače da tri dana ne moram kuhati (kao da inače kuham, ali eto volim kad netko drugi skuha).

- Rebra ti se vide. – ni to nije istina. To su mišići, pokušavam objasniti, ali mi ne vjeruju.

- Moramo proširiti taj tvoj strukić pa da i ja svoj mogu proširiti. – ma može, volim biti na usluzi. Ok, moguće da me ta kolegica hrani i iz nekih ne baš sasvim lijepih razloga, ali kao da je uopće važno iz kojeg razloga te neko hrani.


Jednom me druga kolegica, koja je stajala iza mene u pekari, pitala:

- Za koga još kupuješ gablec?

- To je sve za mene. – kesim se zbunjeno, mislim svašta, kao da bih se od jednog pekarskog frcleka mogla najesti. Ljudi imaju pogrešnu predodžbu o tome koliko jedem.

Sad već kad uđem u pekaru ne stignem reći ni dobar dan, samo čujem:

- S mesom!

Razvučem osmjeh od uha do uha i odlazim po jogurt za taj burek.


Možda je u pitanju nekakva ženska zavjera, pa pred drugim ljudima jedu malo do ništa, npr. moja kolegica iz sobe, jogurt, jabuka, sjemenke… nisam tu ženu nikada vidjela da jede gablec, samo nekakve mrvice, ali zato kad se ona vraća s pauze, pogleda na moj stol i pita:

- Onda, što se danas jede? Jesi pojela svoje bifteke, šnicle…?

Punih usta niti ne odgovaram, samo klimam. Meni nije problem pred nekime riješiti… pa što god se već u tom trenutku rješava.

Vjerojatno mi je zato tako dobro sa novim prijateljicama, i one vole rješavati, a znaju i spremiti. Kad dođem k njima, ništa me ne pitaju, hrana je već na stolu, a kad vide moj izraz lica dok žvačem, druga zahvala/pohvala im nije ni potrebna. Zahvalan subjekt, laka za održavanje.

I tak, dobri neki ljudi oko mene, sviđaju mi se, ti ljudi koji vole hranu i hrane druge ljude. Ima u njima više velikodušnosti, oni ne skupljaju, oni rasipaju, daju od svojeg obilja, od širine svoje duše.

<	studeni, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv