Dnevnik toka misli

četvrtak, 07.11.2019.

Mokra koljena


Prepričavam kolegici događaje iz nedjeljnog lova…

- Odbila sam. – kažem.

- Kako misliš odbila? – kolegica ne vjeruje svojim ušima.

- Pa tako, nisam mogla više pa sam odbila i rekla drugi put. – sad se i ja čudim njoj.

- Pa to nisi smjela napraviti! On je najpoznatiji proizvođač vina u cijeloj okolici! – ona zna sve koje treba znati, ja samo znam kad je meni dosta.

- Što sam ja znala tko je on!, to sam saznala tek poslije. Bio je već treći koji mi je ponudio da probam njegovo vino, nisam mogla više. Kao da bih nakon treće čaše uopće znala kakvo vino pijem. – nikako shvatiti u čemu je problem, krivo posloženi lončići u glavi.

- To nisi trebala napraviti. - odmahuje glavom.

- Svašta ja nisam trebala u životu pa ipak jesam. – smijem se.


Očito sam napravila stravični gaf. Kao da činjenica što me ranim jutrom pokupi oženjeni muškarac i vozi u lov, već nije samo po sebi dovoljno stravičan gaf, nego sam još uvrijedila neko lokalno Ime.

Toga dana, ispred lovačkog doma, pokušavam platiti gostovanje. Naime, još se nisam učlanila u niti jedno lovačko društvo, jer se ne želim vezati.

- Ne. – kaže kratko kolega lovac koji me ujutro pokupio, jer je ujedno i blagajnik tog lovačkog društva i uporno mi odbija naplatiti sudjelovanje kao gostu. U tom trenutku prolazi lovnik pokraj nas pa se on obrati njemu:

- Ona bi platila gostovanje. – i smije se.

- Već je on to tebi naplatio. – kaže mi lovnik i smije se, a onda vidjevši moj zbunjeni pogled dodaje – ili će ti naplatiti odjednom.

I tako žena ne može biti lovac, a da ujedno nije i nekom od lovaca ljubavnica (naravno, ako sam dobro protumačila što je lovnik rekao, možda je on mislio nešto deseto, tko bi ga znao, možda su samo moje misli prljave, a ne njegove), jer očito nije logično da jednu ženu privlači rosa, trnje i kaljuža, i da se osjeća kao bubreg u loju kad zasjedne umorna i blatna s deset lovaca za stol i jede čvarke nakon trosatnog češljanja terena, dok sunce što se konačno probilo kroz maglu suši mokra koljena.

- Jesi dobro? – pita me kolega lovac.

- Ne mogu ti opisati koliko mi je lijepo. – osmjehujem se.


07.11.2019. u 13:13 • 20 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora