Jedem kikiriki, suhoprženi, s kajenskom paprikom. Peckavi, tmasti okus u ustima me fokusira. A možda je i kofein odradio svoje.
Gledam kroz prozor.
Visoki javor, crn i gol, pruža grane iznad crvenog crijepa prema sivoj pozadini.
Grijem dušu.
Nije lako primijetiti gdje je i kako nastala nova navika. Možda jednog dana u listopadu, ili malo kasnije. Jednog mračnog jutra, ili crne večeri uz noćnu lampu, kad nisam pospremila paletu boja. Kad nisam oprala kistove. Kad sam ostavila staklenku mutne vode na stolu, umrljane maramice i papire na prozorskoj dasci.
Bazalni ganglij je naviku pohranio, utro put, i promijenio moj pogled na svijet.
I svijet se razlio poput akvarela.
Magle postaju izvor senzacije doživljaja, sivi bezlični oblaci savršeni motivi, gola crna stabla divni bočni elementi prizora.
Sitne čestice boje raw umber, burnt umber, raw sienna, žuti oker, beskraj sivih nijansi, s malo cobaltno plave miješaju se, razlijevaju kroz nanos vode, žarke samo na rubovima gdje se pigment skuplja na granici površinske napetosti tekućine i njenim sušenjem fiksira u tkanje papira.
Sve te dosadne boje odjednom postaju vladarice utiska, nositeljice čarolije i topline.
Stvaranje osjećajem, bez perfekcionizma, bez sigurnosti u ishod. Savršenstvo iz pogreške.
Učim se stvaranju.
Razlijevanju.
Učim se osjećajima.
Pogreškama.
Post je objavljen 25.11.2019. u 12:17 sati.