Jedne od nedavnih večeri kad je začudo bilo hladno, silazim u prizemlje i naslanjam se na zelenu kaljevu peć.
Grijem leđa i bludim mislima.
Promatram djedov profil dok sjedi na kauču. Na onom kraju kauča koji je postao njegovo malo carstvo. Kauč je na klocnama kako bi mu visina odgovarala, a oko njega su knjige, povećalo i sjekira. Sijeda čekinjasta kosa strši s njegove flekave, naborane glave, hodalica mu omeđuje noge, a flis dekica grije koljena. Na licu mu se širi osmijeh kad se vrištanje i cijuk klinaca pojača. Mutimir se vratio iz Karlovca, i sada su Vanja i on opet nerazdvojni u pohodima svojeg štetočinstva.
Tek kad mi treći put pogled padne na sjekiru zapitam se što tu radi. A onda se začudim sama nad sobom što mi je toliko trebalo da ju aktivno zamijetim kao nešto što tu možda ipak ne bi trebalo biti. Međutim, u mojoj obitelji takve stvari nisu čudne. Djedovi, babe, sjekire, djeca, medenjaci i kornjače, girje i zvuk miksera, sve se to plete i miješa u kotlu iznad ognjišta našeg suživota.
Na kraju ipak pitam:
- Djede, što radi sjekira na kauču? – vičem da me čuje.
- E, to je moja sjekira. – gleda ju, pa uzima u ruke, prelazi kvrgavim prstima preko oštrice, – Moram ju malo naoštriti , a onda ću sjeckati trešče za potpalu.
- Aha. – eto, doista ništa neobično.
I sama pod krevetom držim sjekiru, jednu imam i u ormaru, a iz kuće ne izlazim bez noža.
Novi detektor metala na poslu pišti svaki put kad prolazim, ali on pišti stalno, neumoljivo, uporno, tko god prolazio. Mogla bih u torbi imati tenk, i nitko ne bi obratio pozornost. Baš kao u priči o pastiru i vuku. A novi zaštitar je mlad, dječarac, jedva punoljetan, i zarumeni se svaki put kad prođem, ne zna kamo bi se djenuo, stalno mi se plete pod nogama poput psića, a moram proći pokraj njega bar petnaest puta u danu kako bih došla do pisarnice.
Međutim, moje nošenje noža nema veze sa strahom, ni uvjerenjima, ni sklonostima. U pitanju je indoktrinacija iz djetinjstva. Neizlječiv usjek koji odrasli svojim pričama naprave u karakteru djeteta.
Pa tako sam jednom davno slušala djeda dok je pričao kako su išli na izlet autobusom. Baka, moja tetka i on. Kad je autobus stao da ljudi protegnu noge i prezalogaje, ukazala se potreba za nožem, trebalo je narezati kruh i kobasicu. Krenula je potraga, tko ima nož? Nitko od ostalih putnika nije imao nož. Moja baka, tetka i djed, svaki za sebe, imao je svoj nož sa sobom.
Takvo smo pleme. Od kolijevke pa do groba, imaj nož ili sjekiru u svako doba.
Majka me pozove k sebi. Nevoljko se odvojim od tople peći.
- Sad ću ti reći što je s tom sjekirom. – započne.
Djed ju već par tjedana štenta da mu donese malu sjekiru iz njegove kuće, jer mi u šupi imamo samo velike, a njemu treba mala. I kao što je sudac popustio udovici u priči iz Biblije, samo da je se riješi, kako bi mu prestala dosađivati, tako je i moja majka popustila, iako ta sjekira nije bila ni bitna ni hitna ni potrebna. Štoviše, dogovorila se s njime, ne samo da će mu donijeti sjekiru, već će njega jedan dan spakirati u auto i odvesti da malo pogleda kuću i vrt, i sam si izabere što želi ponijeti.
Jučer je bila tetka u posjeti i donijela sjekiru.
Majka je bila ljuta, em su imali dogovor, em ju je zaobišao po principu 'ako ti nećeš, naći ću ja tko hoće'. U svojem jadu jedva se suzdržala da ne prekipi.
- No dobro mama, ništa novo... – mene ti sitni događaju zabavljaju, ali u njima doista nema ničega novog.
- Ali to nije kraj! – kaže ona.
- A nije? Ima prevrat u priči? – kako napeto, pomislim uz smiješak.
- Shvatila sam da je to on napravio za mene, da bi meni napravio tiješče za potpalu. A ja sam se bez razloga ljutila. On je htio meni pomoći. – njezine sive oči gledaju me s uvjerenjem.
Izdahnem, kao kad po n-ti put djetetu morate nešto objasniti. – Ne, mama, nije zbog tebe, on je to napravio zbog sebe, to nema nikakve veze s tobom, ali ako ti je lakše prikazati ga kao plemenitog da bi se riješila svojeg jada i bijesa, samo ti daj.
Okrenem se prema bratu koji sjedi za šankom i podignem obrve, s dlanovima prema stropu. Nakon par trenutaka nijeme komunikacije on slegne ramenima:
- Istinu kažeš.
Daljnji razgovor prekida moje šareno dijete. Podižem ju na radnu plohu da vidi kako baka radi kolač od jogurta, a brat hvata Mutimira i nosi ga u kupaonu, dok se on otima kao mačka, sluteći prisutnost vode.
Moja majka sebi prikazuje ljude dobrima, kako bi mogla živjeti u miru, kako bi se oslobodila vlastitih negativnih osjećaja, kako bi život imao smisla. Nemam njene sposobnosti. Nemam mašte. Za mene su ljudi takvi kakvi jesu. Ne ljutim se na njih, ne mijenjam ih, ne popravljam ih, samo dodajem nove detalje dok skiciram pred sobom njihov portret.
I ti portreti, ako već i nisu lijepi, bar su stvarni, životni i neponovljivi.
Post je objavljen 19.11.2019. u 13:55 sati.