petak, 21.06.2019.
Onaj kome je potrebna pozitiva, ohrabrenje i vjera u život i ozdravljenje, neka ne čita dalje.
**********
Sanjala sam poplavu. Voda je došla do mojeg kućnog praga. Nadirući neumoljivo i postojano.
Sjećaš se kako sam bila dobra u tumačenju snova? Njihovom povezivanju sa stvarnošću, s našim željama i strahovima? Ovog puta ne. Nisam razumjela što znači. Pospremila sam ga u ladicu i nastavila trčati kroz svakodnevnicu.
A onda su me cure na književnoj pitale gdje sam kupila suknju, dok sam kopala po frižideru i tražila tonic. Nisam ju kupila, kažem veselog glasa, ne videći veliku plastičnu bocu pred nosom. Šivala si ju? Nisam. Kažem sa zaleđenim osmjehom, dok me prolaze trnci, i zrak nestaje iz mojih pluća. Sestrina je. Konačno kažem, i nastavim trabunjati nešto o novim suknjama koje sam si nedavno kupila, ne gledajući nikoga u oči. Odradila sam taj susret do kraja s osmjehom, bez zraka.
Sada znam što sam sanjala. Što mi je podsvijest htjela reći. Pripremi se, dolazi. Dolazi polava!
Nisam se pripremila.
Tuga me preplavila, ugušila, balzamirala, gusta kao med. Bijes me pokosio u korijenu.
Majo, sad će dvije godine, a ja još uvijek ne dišem!
Trebala si biti tu. Ti si trebala nositi te suknje! TI si trebala gledati svoje sinove kako se grleno smiju dok skaču po trampolinu, a ne da ja gušim suze sretna što konačno čujem taj zvuk!
Trebala si jednom za promjenu izaći iz svojeg puberteta i donijeti racionalnu odluku kad si saznala da imaš zadnji stadij atipičnog galopirajućeg raka dojke! A ne ga liječiti jebenim sokom od organski uzgojene mrkve i klistiranjem organski uzgojenom kavom!! Nakljukana teroijama zavjera s interneta, odbijajući medicinu! Trebala si napisati oproštajna pisma svojim sinovima, a ne plaćati razgovore prodavateljima magle koji su te uvjeravali da ćeš živjeti, jer imaš auru, jer si lavica i borac! Jebala te alternativa i sok od mrkve! Jebala te odrasla osoba s mozgom djeteta!
Bože, koliko smo bili izgubljeni. Bože, kako smo malo vremena imali.
Tri mjeseca soka od mrkve i tri mjeseca morfija i ulje kanabisa. I otvorena trula rana na tvojoj desnoj dojci veličine mojeg dlana. Tjeranje lipanjskih crnih muha da ti ne izlegu jajašca u mrtvo tkivo.
Kupam te u svojoj kadi, jer doma nemaš kadu. Obložena mokrim jastucima, cviliš dok ti tražimo položaj. Tvoja desna ruka tri puta veća od zakrčene limfe koja nije imala kamo otići, tvoja koljena velika i kvrgava, tvoja bedra, kost presvučena kožom. Depiliram ti kosti voskom, i režem nokte. S osmjehom ti mašem dok te odvoze natrag kući. Jer ti ćeš živjeti. A onda jecam u zagrljaju svog muža dok mi se komadići srca otkidaju i padaju poput olovnih krpa na pod. Jer ti ćeš umrijeti.
U mraku, stisnuta između tvojeg sina i mojeg šarenog smotuljka, udišem nepoznati dječački miris i gušim svoje misli. Ujutro ga nježno budim i spremam za školu.
Naš racionalni otac, kaže mi dok sjedimo na terasi i razgovaramo što ćemo, jer mama već mjesecima ne spava nego bdije kraj tebe:
- Znaš, Ana, to sad tako može dugo trajati, mjesecima…
- Tata, ona neće doživjeti ljeto. – odgovaram mu, a onda šutimo i gledamo ispred sebe ne videći.
Ostavljam dojenče kod svekrve, a ona mi gura u ruke kanister svete vode iz Bistrice. Gledam ju sluđeno:
- Ljiljana, moja sestra umire, sveta voda tu ne može pomoći... - grubost očaja izgovorene istine struže mi po duši.
A onda trpam sve u auto i kasnije te s majkom perem u toj vodi.
Znaš, Maja, da nije bilo Vanje, nema tog boga koji bi me sastavio. Ali Bog je mudar, dao mi je dijete prije, taman na vrijeme, da me drži u sadašnjem trenutku. Raspadanje nije bilo opcija, pa me nije trebalo ni sastavljati. Raspadanje nikada nije bila opcija, dokle god ima slabijih oko mene. I bio je milostiv, poštedio je moju Vanju onoga čega mene nije poštedio. Umrla si dva dana nakon njenog prvog rođendana. Pa se možemo veseliti njenom rođendanu, za razliku od mojeg, koji sam obično sjedila u crkvi kraj mame na misi zadušnici za brata. Rođendan pod pokroviteljstvom smrti.
Poziv. Sjedam na krevet. Kažem, Stižem.
Oblačim se, vozim svoje šareno dijete i ostavljam ju kod svekrve. A onda se vozim do tvoje kuće na rubu šume. Prvo brza cesta, pa glavna cesta, pa lokalna cesta, pa makadam. Pa šuma. Tvoje pribježište, mjesto kamo si pobjegla od svoje svekrve.
Ne gledam tvoj leš. Tebe više nema. Preuzimam zaduženja.
Tvoj muž i ja vozimo se do našeg gradskog groblja. Prvo makadam, pa lokalna cesta, pa glavna cesta, pa brza cesta... Dogovaram sprovod sa zaposlenikom mrtvačnice, odgovaram na pitanja umjesto tvojeg muža, donosim odluke umjesto njega. Biramo lijes za tvoje kosti.
Odvoze tvoje tijelo. Majka u ruševinama sjedi na ulaznim stepenicama. Sjedam kraj nje.
- Kad kod sam se posvađala s tatom, djeca su mi umirala...
- Mama... - hvatam joj pogled - Mama, ovo nema veze s tobom i tatom, za ovo nisi kriva.
Majo, ništa, ništa se ne može usporediti s paklom bespomoćnosti koji je doživjela naša majka bdijući noću kraj tebe i slušajući tvoje urlike.
I samo da znaš, ako se ikada opet sretnemo, na tom mjestu, gdje god ti sada bila, prvo ću ti ispičkarat sve po spisku, skinut ću ti sve svece s neba, a onda ću ti polomiti sve tvoje nepostojeće kosti zagrljajem, za kojim čeznem kao za povratkom vlastite kože na ogoljeno, bolno meso.
Tako mi nedostaješ, Majo, tako mi fališ!
Tako mi fališ...
21.06.2019. u 10:51 •
5 Komentara •
Print •
#
