Večer je.
Sjedim na kauču. U lijevoj ruci držim knjigu S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu, Gail Honeyman. Gin-tonic mi je na dohvat ruke. Na televizoru Pongo i Perdita trče kroz snijeg.
Preko desne ruke presavijeno je moje šareno dijete. Glava dolje, noge u zraku i guza pod mojom bradom. Gleda crtić. Ne znam kako je došla u taj položaj, moja desna ruka je njena, moje kretnje su automatske i prilagođavaju se njenim akrobacijama.
Između dva odlomka knjige, ljubim joj guzu, a onda se prosvijetljena trenutkom počinjem smijati bizarnosti situacije. Iako je zapravo riječ o najobičnijoj svakodnevnici.
Moja lijeva polovica duboko utopljena u radnji romana, nijema i izgubljena, a moja desna u konstantnoj interakciji s djetetom odgovara na njene upite i komentira radnju crtića.
Moj dvostruki život.
Nakon nekog vremena, moje šareno dijete uzima svoju slikovnicu i traži da joj čitam. Zatvaram svoju knjigu.
Sada sam joj cijela posvećena.
Gasim crtić.
- Idemo u krevet pa ćemo čitati priču.
Naravno, buni se. A onda počinju taktike izluđivanja neprijatelja.
- Ja bi nešto papala.
Večerala je već jedno tri puta. Dodajem joj zdjelicu s maslinama. Zoba ih kao čokoladne bonbone.
- Idemo sada u krevet.
- Ja bi kakao. Topli kakao. Mooooolim te.
Nakon što je popila punu šalicu toplog kakaa, uzma posljednju maslinu iz zdjelice, strpa ju usta, i dok se meni lice grči od pomisli na kaos okusa u njenim ustima, pruža mi rukice i spremna je ići u krevet.
- Je li trebaš piškiti?
- Ne.
Kad pročitamo priču i ugasimo svjetla, reći će da mora piškiti. Kad se drugi put vratimo u krevet, tražiti će vode. Kad se treći put vratimo u krevet, zaspat će za pet minuta.
Smijem se u mraku dok se ona vere po meni i govori Pikiti pikiti, kao da tu šalu nisam čula već sto puta, kao da nisam umorna, kao da ne čeznem za time da moje ruke budu moje, a ne njene.
Nakon što zaspe posvećujem se sama sebi. Ali nikada u cijelosti.
Post je objavljen 02.06.2019. u 00:26 sati.