Odašiljem riječi u prazninu. Čekam sudar s drugim riječima.
Poput šišmiša u mraku koji šalje zvučne valove kako bi znao gdje su prepreke. Kako bi se mogao orijentirati u prostoru, izbjeći razbijanje glave ili uloviti obrok za taj dan.
Ako se moje riječi ne sudare s drugima, prepreke nema. Obroka nema. One putuju u beskraj i gube smisao. Gluhe u svojoj samoći.
Tek njihovim lomljenjem i preoblikovanjem kroz tuđe umove one se ostvaruju i žive. Žive za mene.
Mozak rješava nedostatak prepreka razgovarajući sam sa sobom, supotstavljajući se sam sebi, postajući sam sebi obilni obrok.
Ipak, čeznem za egzotikom tuđih umova, jer i najraskošniji kanibalistički obrok na kraju dojadi.
Riječi su izvor nesporazuma. Pa zapravo i ne baš. Izvor nesporazuma su naša očekivanja, naše želje i naši subjektivno oblikovani filteri kroz koje provlačimo tuđe riječi.
Nesporazumi su brusni papir za upoznavanje drugih ljudi. Koliko obilja i zabave se krije u nesporazumima, koliko potencijala!
Kako sam puno pametna danas, sve mi dođe zlo od toliko prolijevanja. Dajte mi malo svojih umova, ogladnjela sam. :)
Post je objavljen 29.06.2019. u 15:58 sati.