Zavoljela sam brata. Čudno, nakon tolikih godina. Točnije, nakon 25 godina. Paušalna ljubav koju poklanjamo bliskim krvnim srodnicima, dobila je novu, tvrđu komponentu.
U jednom trenutku on je devet godina mlađi brat kojeg ne poznajem, na kojeg sam ljuta, kojeg ne razumijem. U drugom trenutku kroz mene struji toplina i znam da sam ga zavoljela.
Vidim ga. Konačno ga vidim. Vidim sve ono što nisam ja, sve ono što je tako različito od mene, sve ono što jest on.
Kad je on krenuo u prvi razred, ja sam bila srednjoškolka, kad je on krenuo u srednju, ja sam završavala fakultet i udavala se.
Kanjon velik kao nemar, kao neznanje, kao propust.
Sada znam da sam mu bila potrebna, da sam propustila biti starija sestra. I onda se ljutim na njega, jer kroz život hoda kao dijete, a ne kao odrasli muškarac.
Moj brat, kao i moja sestra, nije bio u stanju nositi se sa strogoćom i crnilom našeg oca. Od nas troje, jedina nisam pobjegla od našeg oca. Moja sestra se mlada udala, samo da ode iz kuće, moj brat je dobio dijete još mlađi i oženio se ubrzo nakon toga, a s ocem nije razgovarao dugo vremena. Njih dvoje, osjetljivi, romantični sanjari, nisu mogli podnijeti kritiku i pesimistični realizam našeg oca.
Ja sam očevo crnilo spremala u posebni pretinac svojeg bića, i onda ga pretakala tintom na papir. Stvarala koru za korom, jednu deblju od druge, i probijala se ljubavlju kroz njegovo vrijeđanje i bolne crne oblake.
Jednom mi je objasnio da on ne pati od PTSP-a, nego od Vijetnamskog sindroma, navodeći kako nije problem u onome što je doživio i činio u ratu, nego u onom što doživljava i promatra u državi za koju je sve to prošao.
Tijekom nedavne posjete otac mi je rekao:
- Ti si jedino moje dijete koje ne poznajem, nikad ne znam što misliš, ne znam što se u tebi događa, i stalno me iznenađuješ svojim odlukama. Uvijek sam mislio da ćeš studirati biologiju. Što bi drugo moglo studirati dijete koje dovlači u kuću kukce, puževe i zmije?
- Tata, čitala sam Dostojevskog u sedmom razredu osnovne, zašto nisi pomislio da ću studirati komparativnu književnost? - odgovorila sam.
Pitao me i za brata. Iznijela sam mu svoje strahove, iskreno sa primjerima, s tom malom, čudnom razlikom, pomakom u kutu gledanja, kad sam u razgovoru dodala:
- Konačno sam na njegovoj strani.
U tom trenutku sam shvatila da ga volim. Iako u tom trenutku nisam znala da je odlučio odustati od fakulteta.
Završiti fakultet je u mojoj obitelji prioritet bez premca. Moja majka je još uvijek u šoku, moj otac ga je začudo podržao. A ja sam ga počela cijeniti.
Moj brat nije odabrao lagani životni put. Iako, vjerujem da ga niti nije svjesno birao, u svakom slučaju ne racionalno. Sanjar, kao što rekoh. O da, jer samo idiotski romantični mozak može u 21. godini života dok živi sa curom u jednoj sobi i studira, odlučiti imati dijete. Svi misle da im se dogodilo, pa ne baš, odlučili su.
Međutim, taj isti sanjar je sam sebi pronašao i dobio posao u točno onim firmama koje je htio, već tri puta za redom. Dajući otkaz u jednoj da bi prešao u drugu, bolju, stječući iskustva, i sve to preko studenskog ugovora. Sada kad ipak ima diplomu „bakalara“ PMF - fizika, i ima jasnu viziju što želi u životu raditi i zna kako to postići, ne želi više gubiti vrijeme na studiranje.
Kao malo dijete koje se želi pohvaliti kulom od kockica, pozove me da mi nešto pokaže. Na ekranu laptopa klize kapi kiše. Izgleda kao pravo, kao da gledam kroz prozor za kišnog dana. A onda mi pokaže stotinjak linija programskog koda kojim je to napravio.
- Gle, kad ovu brojku smanjim onda su kapljice veće, a kad ju povećam kapljice su manje. A ovdje sam ubacio „šum“ kako bi klizanje kapljica bilo nepravilno… – i onda prijeđe na razinu govora koja meni blago rečeno zvuči kao mandarinski. Stoga ga prekidam, nema smisla bacati biserje pred svinje, pa čak i kad si svjestan da si ovog puta ti u ulozi svinje.
Kada se on i njegovi prijatelji sastanu pa svaki sa svojim laptopom prekriju hrastov stol u dnevnom boravku, dok u prolazu do mene dopire taj isti mandarinski jezik, kroz glavu mi prolazi, tako je to vjerojatno izgledalo po onim garažama u kojima je život započeo Apple ili Microsoft.
I dalje sam ljuta na njega. On je jedno veliko dijete, uvjeren da ga žena, dijete i posao čini odraslim muškarcem. Uopće ne uviđajući i ne shvaćajući koji je njegov položaj, uloga i odgovornosti u širem obiteljskom suživotu. Međutim, svaka škola se plaća, a Život će mu vrlo rado pripremiti sve lekcije.
Post je objavljen 12.04.2019. u 08:43 sati.