Nakon nekoliko sati neprekidne vožnje, došavši do obale, napravili smo pauzu. U malom mjestu sjeli smo na kavu. Pili smo je naizmjence. Prvo je muž šetao s našim šarenim djetetom naokolo i bacao kamenčiće u more, dok sam ja upijala sunce i posvješćivala si činjenicu da sam na godišnjem odmoru i da mi nitko ne može ovaj dan pokvariti. Nakon nekog vremena smo se zamijenili.
Hodale smo po molu, komentirale sve što vidimo oko sebe i sjele na kameni rub ispred svakog čamca ili broda klatarajući noge iznad zelene površine. Krajičkom oka primijetila sam čovjeka u poznim godinama kako je u polu ležećem stavu zauzeo klupu na molu.
Došavši do kraja mola, krenule smo natrag držeći se za ruke. Čovjek se ustao i prišao mi.
- Oprostite, nemojte se naljutiti, nešto bi vam rekao… - započne on. Uvijek me iznenadi kad mi ljudi, predviđajući moju potencijalnu ljutnju, ipak žele nešto reći.
- Smijete. Neću se naljutiti. – spremno odgovaram uz osmjeh, jer ako sam u stanju sedam godina trpjeti svoju kolegicu u sobi, jedan stranac/starac neće imati nikakvog utjecaja na moje raspoloženje.
- Vi niste odavde?
- Ne, samo smo u prolazu.
- Vi biste trebali hodati po pistama gdje se biraju najljepše žene svijeta, ili biti na onim naslovnicama časopisa…
- Hvala. – kažem uz osmjeh, i razmišljam gdje je kvaka zbog koje ću se „naljutiti“.
On nastavlja rukama iscrtavajući u zraku oblik mojih bokova:
- …blago vašem mužu što može gurnuti glavu među vaše ….
Okrećem se na peti bez ijedne riječi i povučem dijete za sobom.
Odmaknuvši se na pristojnu udaljenost, počela sam se smijati. Da je bio mlađi, možda bi se čovjek, pardon, žena i naljutila, a ovako… Zapravo nemam pojma što misliti o tome. Nemam iskustva sa galebima, ali ako ovaj uopće spada u tu kategoriju, mislim da je zaboravio kako se to radi.
Ponekada galebima odleti pokoja daska iz glave.
< | travanj, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora