Nakon nekoliko sati neprekidne vožnje, došavši do obale, napravili smo pauzu. U malom mjestu sjeli smo na kavu. Pili smo je naizmjence. Prvo je muž šetao s našim šarenim djetetom naokolo i bacao kamenčiće u more, dok sam ja upijala sunce i posvješćivala si činjenicu da sam na godišnjem odmoru i da mi nitko ne može ovaj dan pokvariti. Nakon nekog vremena smo se zamijenili.
Hodale smo po molu, komentirale sve što vidimo oko sebe i sjele na kameni rub ispred svakog čamca ili broda klatarajući noge iznad zelene površine. Krajičkom oka primijetila sam čovjeka u poznim godinama kako je u polu ležećem stavu zauzeo klupu na molu.
Došavši do kraja mola, krenule smo natrag držeći se za ruke. Čovjek se ustao i prišao mi.
- Oprostite, nemojte se naljutiti, nešto bi vam rekao… - započne on. Uvijek me iznenadi kad mi ljudi, predviđajući moju potencijalnu ljutnju, ipak žele nešto reći.
- Smijete. Neću se naljutiti. – spremno odgovaram uz osmjeh, jer ako sam u stanju sedam godina trpjeti svoju kolegicu u sobi, jedan stranac/starac neće imati nikakvog utjecaja na moje raspoloženje.
- Vi niste odavde?
- Ne, samo smo u prolazu.
- Vi biste trebali hodati po pistama gdje se biraju najljepše žene svijeta, ili biti na onim naslovnicama časopisa…
- Hvala. – kažem uz osmjeh, i razmišljam gdje je kvaka zbog koje ću se „naljutiti“.
On nastavlja rukama iscrtavajući u zraku oblik mojih bokova:
- …blago vašem mužu što može gurnuti glavu među vaše ….
Okrećem se na peti bez ijedne riječi i povučem dijete za sobom.
Odmaknuvši se na pristojnu udaljenost, počela sam se smijati. Da je bio mlađi, možda bi se čovjek, pardon, žena i naljutila, a ovako… Zapravo nemam pojma što misliti o tome. Nemam iskustva sa galebima, ali ako ovaj uopće spada u tu kategoriju, mislim da je zaboravio kako se to radi.
Ponekada galebima odleti pokoja daska iz glave.
Post je objavljen 04.04.2019. u 08:24 sati.