ponedjeljak, 08.04.2019.
Krošnje budućnosti
Pada kiša. Sivo i nečujno, gluho, glumeći jesen. Međutim, mlado blještavo lišće tek propupalog drveća budi osjećaj topline i smisla. Prihvaćam tišinu vodene zavjese kao dar s neba, kao milost za svo korijenje koje se budi i crpi ju iz tla, neumoljivo i halapljivo.
Nešto je drugačije ovog proljeća. Neka slutnja, kojoj se ne usudim nadati, prosijava kroz moju kožu i šapuće mi mirise jorgovana i trešanja u cvatu. Nešto dobro se budi, plodove već uživam, ali čine se tek kao caklina, pokrov onome što treba doći. Skrećem misli, kako ne bih otjerala tu milost što mi naslućuje svoj dolazak preko bijelih vrhunaca.
Jučer predvečer prošetala sam na kavu. Naoružana zelenim kišobranom i crnim šeširom. Sastala sam se sa prijateljicom, kolegicom iz srednje škole, modnom dizajnericom. Protekle su godine od našeg posljednjeg susreta.
Došla sam prva, po odgoju, pet minuta prije. Raskomotila sam se, šešir i baloner odložila na jednu fotelju, a zauzela drugu s dobrim pogledom na kafić. Ubrzo je ušla s osmjehom i komplimentom.
Ona je talentirana, poduzetna, mlada žena, oštrih jagodica, tamne kose i divljeg, infantilnog osmjeha koji dolazi naglo bez najave i zbog kojeg joj se namreška cijeli nos, ali isto tako brzo nestaje, prepuštajući teren ozbiljnosti. Njena ozbiljnost je one opasne, britke vrste, uzrokovane vanjskim dojmom mramornog lica, pri čemu ona toga uopće nije svjesna. U sebi ona sva treperi, nesigurna, miješajući svoju bijelu kavu nepotrebno dugo.
Vjerojatno u meni vidi nekoga tko je svoj život posložio i uspio, nekoga tko bi ju mogao gledati s visoka, dok istovremeno ja u njoj gledam ženu koja ostvaruje svoje snove, i divim joj se.
Priča mi o sebi. Pokušava otvoriti svoju firmu za dizajn, ali nakon deset birokratskih vrata, vratili su ju na ona prva, a i tamo ne znaju što bi s njom. Sada se priprema biti dva tjedna domaćica na nekoj jahti, a onda joj kreće sezona u Zadru. Noću crta, kroji i šiva. Njene haljine su osvježavajuće ženstvene, za razliku od, meni potpuno neshvatljivih muških dizajna za žene (ne svih, naravno), koja mogu promatrati kao isključivo jako poticajna i uzbuđujuća umjetnička djela, ali ne i kao nosive odjevne komade, a kamoli prikladne za žene.
U takvim trenutcima poželim biti bogata. Biti mecena. Investirati u ljude koji imaju što dati ovome svijetu, u one koji grizu, koji će uspjeti i bez ičije pomoći, ali da im taj uspjeh olakšam, kako ne bi izgorjeli putem.
Krajem oka primijetila sam poglede grupe muškaraca prema našem stolu. Korištenje perifernog vida, kojem me otac učio kao mladog vozača, ostalo mi je kao navika svakodnevnice. Sjedile smo dugo, udubljene u priču, a ja sam svjesno izbjegavala izravno ih pogledati. Žene su muškarcima najprivlačnije kada za njih uopće nisu zainteresirane. Jedan kvalitetan kontakt očima bi bio dovoljan da ih digne sa stolaca, ali mi smo doista bile nezainteresirane.
Ona nije udana, trenutno nema ni dečka. Zadnjeg je ostavila zimus, jer nije htjela biti štrik za spašavanje. Nisam ju ništa od toga pitala, jer sve to smatram nevažnim u odnosu na ono zbog čega joj oči iskre i pune se žarom. Međutim, tema je naišla, i vidjela sam u njenim očima strah hoću li i ja biti jedna od onih koja će ju osuditi.
- Brak je naporan u pm. – rekla sam joj – ima to svojih lijepih i praktičnih strana, ali je generalno naporan u pm. Brak ženu pojede, danas još uvijek, nažalost. I ako se ikada razvedem, više se nikada neću udavati.
Nasmijala se, i vjerujem da joj je laknulo. Nisam jedna od onih. Nastavile smo o vodenim bojama koje mene trenutno oduševljavaju kao sredstvo izražavanja, i bojama na bazi alkohola koje nju trenutno očaravaju.
Rastale smo se na parkingu, dok se noć počela šuljati sjenama, i zavlačiti u krošnje bujne budućnosti.
08.04.2019. u 10:22 •
14 Komentara •
Print •
#
