Prije nešto više od 9 godina na dan mojeg prijemnog ispita, kupila mi je mama rimljanke. U Frankopanskoj, u haustoru kod jednog postolara.
Te rimljanke nosila sam do iznemoglosti, svake godine, cijelo kasno proljeće, ljeto i ranu jesen. I ove godine obula sam ih par puta. Jednostavno su nepoderive.
Danas sam službeno morala na jednu ostavinsku. Poslije sam sjela u Kavkaz na kavu, čisto da me malo opere nostalgija.
Sjetila sam se prijemnog i postolara. Reko, baš ću do njega da mu se zahvalim na obući koja me pratila tako dugo, koja je gazila valove sa mnom, polagala ispite sa mnom i plesala sa mnom na svadbi, koja je toliko kvalitetna da ju nisam uspjela poderati. A reko možda si naručim nove, baš bi i smjela nakon 9 godina. Tko zna da li ću ga uopće naći?
Prošetala sam. Dan je prekrasan i miriše. Gledam studoše i zahvalna sam što više ne moram učiti.
Pronašla sam haustor, mali izlog izvana, pomalo prašnjav, neki ukras u njemu, tek toliko da se nađe. Ulazim. Reklamni natpis još stoji. Ali vrata su zaključana, a prašina na njima me obeshrabruje.
Nemam kome reći hvala....
NIje ni čudo. Netko tko radi toliko kvalitetno, da ti je tek nakon 9 godina potrebno novo, ni ne može opstati na tržištu.
To me rastužilo....
Post je objavljen 15.10.2013. u 14:27 sati.