petak, 11.10.2013.
Gluho doba noći
Muž mi se sinoć vratio u 2 sata u noći iz puba.
Već drugi put ovaj tjedan, a tjedan nije niti završio.
Zapravo, on je svaki dan u pubu ili xy- u (drugi jedini birc u koji izlazimo). Koristim generalizirani izraz "svaki" čisto da ne ispadnem iz okvira tipične ženskice. Nakon godina provedenih u iskorjenjivanju tipično ženskih, negativnih obrazaca ponašanja ( jer zaista vjerujem da postoje i pozitivni ženski obrasci ponašanja), potreban je svjesni napor da ih ponovno upotrijebim.
E sad, ništa od toga nije čudno niti pretjerano izvan uobičajene rutine. On ne zna što bi radio navečer doma, a ne može zaspati prije ponoći, a ja ne znam što bih pričala sa uvijek istim ljudima, svaku večer u pubu, a volim biti u krevetu prije 23 h. Prema tome, on je vani, a ja čitam knjige doma. Tu i tamo sam i ja vani ( jednom, dvaput tjedno), a nekad i on čita knjigu (jednom, dvaput godišnje).
E sad, iz nekog sasvim neobjašnjivog i nepojmljivoga razloga, prvi dolazak u 2 h u noći ovog tjedna me užasno iznervirao i pretvorio u mrzovoljno, ljutobabo čudovište poput smrti koja samo čeka da joj kažeš da hoćeš sok. Sasvim uobičajena reakcija tipične ženskice. Ništa naročito. Uložila sam nadženske snage da mu to ne prigovorim. Mislim čak da sam uspjela u tome, ali takvo što bi ipak trebalo njega pitati. Na kraju krajeva muškarci i žene gledaju na stvari, ne iz različitih kutova, nego sa različitih planeta.
Međutim, iz meni jednako neobjašnjivog i neshvatljivog razloga, njegov sinoćnji povratak u isto gluho doba noći, u meni nije izazvao istu reakciju. Dapače, dočekala sam ga skoro pa cvrkutavo (koliko je to uopće moguće za osobu koja je netom još spavala na kauču, skužila da je gladna i dočekala muža hraneći se), rekla sam mu koja je njegova četkica za zube, jer sam baš taj dan odlučila stare zamijeniti novima, pritom sam pokušala povući neku paralelu između boja četkica koje biram za njega i za sebe, ali sam onako snena u pol rečenice odustala i rekla - ovo je tvoja, na što se on gromko nasmijao. Kad smo legli, napomenula sam da nam je krevet premalen, jer kad se rastegnem zapnem šakom o njegovu facu, nakon toga sam se skupila u fetus položaj 30 cm od njega i slušala meni najdražu uspavanku - njegovo disanje.
Idući dan, nakon uzaludnog pokušaja ulaska u, kako to igniss definira, racionaliziranje hrčka, vrteći rečenice u glavi kao što su - pa to mu je već drugi put, svaku večer je vani, a ja čučim doma i slično, odustala sam. Nikakve osjećaje tog tipa nisam uspjela naći. Ni u tragovima. Pa kaj z menom ne štima!!?
Hm.... Jedina razlika u postavkama između prve i druge situacije je da sam prvu noć bila neispavana. To je bila treća noć za redom koju se nisam naspavala, čime za mene stvari prelaze u kritičnu fazu, dok sam sinoć uredno odspavala od 23 h do 2 ( na kauču), i od 2 i 15h do 6 i 55h (u krevetu), što možda nije idealno (idealno je pet minuta duže), ali je zadovoljavajuće.
Zaključujem, kad sam neispavana, funkcioniram kao ranjeni tigar ( uvijek je bolje imati ili mrtvog ili zdravog tigra, nipošto ranjenog!), a kad sam naspavana, eto ti u kući umiljate mačkice.
Dakle...
Kako postići da ga ne čujem kad dolazi doma!!! Kad bih našla rješenje za to, više nikad ne bih morala u ogledalu vidjeti čudovište! (moš' mislit ;)
Sanjam o sobici u potkrovlju, daleko od ulaznih vrata i kupaonice, dobro zvučno izoliranu, poput studija za snimanje, tako da mi njegovi povratci ne remete san, da ga ne čujem kako se presvlači, otvara frižider, zatvara frižider, vrši nuždu, otvara frižider, zatvara frižider, tipka za kompjutorom, otvara frižider, zatvara frižider, fenira kosu kako bi ispuhao smrad cigareta, otvara frižider, zatvara frižider, i zavlači se u krevet.
Sanjam o sobici.... i cd-u sa snimljenim zvukom njegovog disanja.
Oznake: frižider, noć, sobica
11.10.2013. u 11:10 •
0 Komentara •
Print •
#
