Napisana 2.2012.g.
Kada sam to jutro otvorila oči, soba je bila u totalnom neredu, torbica na podu, a grudnjak na jastuku. Bacila sam pogled na mobitel jer sam imala osjećaj da debelo kasnim, a onda sam ugledala njegovu poruku. Nisam ju otvorila. Vjerojatno mi javlja da je s dečkima otišao na muški vikend, pomislila sam. Mutni osjećaj kašnjenja ponovno se probio do svijesti i već sam vidjela Tamaru kako me strijelja pogledom. Iskočila sam iz kreveta i počela hvatat prve komade odjeće kad me zvuk iz kupaonice podsjetio da nisam sama. Zakopčavala sam zadnji gumb na svilenoj bluzi kada je preda me izašlo najsenzualnije biće koje sam ikada vidjela. Crna, mokra kosa, brončana put i savršene obline. Nikakvo čudo da joj sinoć nisam mogla odoljeti. Pregrizla sam želju koja se nanovo počela u meni javljati i rekla:
- Ljepotice, kasnim na dogovor, osjećaj se kao doma, samo zatvori vrata kad odlaziš.
- Mislila sam da ćemo kavu popiti skupa - napućila je usnice kao petogodišnjakinja.
- Drugi put – osmjehnula sam joj se i izletila iz stana.
Došla sam na terasu kavane u rekordnom vremenu, usput u dućanu kupivši bombonijeru. Tamara je sjedila sama i nervozno njihala stopalom, pogleda izgubljenog u daljini. Na trenutak sam promatrala njezin profil; blijeda koža, neuredna punđa, nježne linije vrata spajaju se s golim ramenima. A onda sam se trgnula i prišla joj.
- Oprosti, oprosti, oprosti! – kao što sam i očekivala, sasjekla me svojim beskrajno plavim očima popola.
- Već dvadeset minuta sjedim ovdje kao torta.
- Stvarno mi je žao. Gle, donijela sam ti tvoj najdraži slatkiš.
- Uvijek misliš da ćeš čokoladom i tim svojim velikim osmjehom sve riješiti. – čelo joj se razvedrilo unatoč nastojanju da ostane smrknuto. Nikad se nije mogla dugo ljutiti i zato sam ju voljela. – Onda, što te ovaj put spriječilo da dođeš na vrijeme?
- Upoznala sam svoju muzu! Sinoć me Ines upoznala s njom, neka njezina sestrična … 10. koljeno…nešto, iskreno nisam upamtila po kojoj su liniji u rodu. Uglavnom, cura je prekrasna, oličenje putene nevinosti. Svaki pregib na njenom tijelu, od obrva, usnica, dojki…sve, sve te tjera u paničnu nedoumicu da li da ju odjeneš i zaštitiš ili da ju oskvrneš i provedeš ostatak života kajući se. Napravila sam bezbroj skica, ruka mi je sama letjela preko papira, čak i nakon što je ona zaspala. Zapravo, mislim da su te još i najbolje ispale.
- Baš mi je drago zbog tebe!
- I sad ne mogu dočekati da se bacim na slikanje. Uostalom, to je jedino što me trenutno drži da ne izgubim cilj iz vida. Mislim, što se Robija tiče.
- A što je s njim? Još provodiš svoju politiku hard to get? Jeste li se vidjeli ovaj tjedan?
- Nismo. Imam osjećaj da ga gubim. Fakat sam radila klasične greške, ne znam gdje mi je pamet bila. A sad, što je tu je. Ne mogu ga natjerati da me voli, jel' tako?
- Budi strpljiva. Ili će skužiti da mu izmiče ljubav njegovog života ili te ne voli, a u tom slučaju ti je ionako bolje bez njega.
- Na zapovijed, ljubavni guru!
Provela sam s Tamarom solidna tri sata na kavi pretresajući uobičajene teme. Kad sam se vratila u stan, moje muze više nije bilo, a totalni nered je i dalje carevao. Raspoloženje mi je naglo splasnulo, a još me čekala i ta nesretna poruka. Izvadila sam mobitel iz torbice i odložila ga na stol. A onda sam ga opet uzela u ruke i pročitala ju. Međutim, u njoj nije pisalo ono što sam očekivala. «Jesi za kavu danas u 17? Nedostaješ mi….»
Post je objavljen 09.09.2013. u 19:31 sati.