utorak, 24.09.2013.
Marija Antoaneta 1
Napisano prije skoro dva tjedna…..
Sjedim na drvenim, preko krovnim, vanjskim stepenicama koje vode u potkrovlje vikendice u Bibinjama. Tehnička rješenja mog djeda često izgledaju čudnovato, ali se u konačnici uvijek pokažu kao praktična. Sjedim leđima niz sljeme, a pogledom prema ulaznim vratima, laptop mi je između nogu.
Pročitala sam biografiju Marije Antoanete prema istraživanjima Antonie Fraser.
S obzirom da sam prije nego što sam pročitala ovu knjigu imala vrlo malo saznanja o Mariji Antoaneti, a pokazalo se da su ona koja sam imala - netočna, odlučila sam zabilježiti svoje dojmove o toj francuskoj kraljici, te one aspekte tadašnjeg visokog društva koji su me se posebno dojmili.
Kad netko spomene Mariju Antoanetu, većina ljudi prvo će reći – A to je ona kraljica što je siromasima rekla ako nemaju kruha neka jedu kolače.
I eto već prve netočnosti. Naime, ta priča je prvi put ispričana o španjolskoj princezi koja se udala za Luja XV. Sto godina prije nego što je Marija Antoaneta došla u Francusku. A kao zgodan novinarski klišej pripisivala se brojnim drugim princezama kroz cijelo 18. stoljeće.
Međutim, krenimo od početka.
Marija Antoaneta rođena je 02.09.1755.g. kao petnaesto dijete Marije Terezije. Prefiks Marija u imenu dobila je kao i njena majka i svih 7 tada živućih sestara, a označavao je poseban oblik štovanja koje je obitelj Habsburg gajila prema Djevici Mariji.
Kako je kao šahovska figura za ostvarivanje međudržavnih bračnih saveza bila praktički nebitna, jer je broj starijih sestara bio sasvim dovoljan da podmiri planove njene majke, njezino obrazovanje (koje za žene u tadašnje vrijeme ionako nije bilo nešto posebno veliko), bilo je time dodatno zanemareno. Voljela je glazbu i ples, bila je ljupka i dobrohotna, ali pisala je užasno sporo, nije naučila čitati, francuski joj je bio manjkav, nikad se nije morala usredotočiti i potruditi oko nečega.
I ništa od toga ne bi bilo strašno da 1767.g. nisu Mariju Tereziju zadesile nedaće u vidu velikih boginja. Naime, jedna od kćeri je umrla, a jedna je ostala unakažena i time nepodobna za brak. Odjednom je Marija Antoaneta postala važna figura za ostvarenje majčinih planova.
1769.g. zaručeni su mladi dofen, francuski prijestolonaslijednik Luj VI, u dobi od 15 godina i Antoaneta stara 13 i pol godina.
Djevojče od 14 godina, napušta sve što joj je poznato i drago, udaje se za potpunog stranca i započinje život pred licem javnosti u Versaillesu. Doslovno pred licem javnosti. Naime, nije se smjela sama skidati ni oblačiti, jer svaka radnja je bila oblik stečenog prava dvorskih dama, pa joj se tako događalo da drhturi gola pored kreveta, dok bi se ispoštovao protokol i riješilo pitanje tko ima prednost dodati joj koji odjevni predmet.
K tome jedinu zadaću koju je imala nije mogla ostvariti – roditi dijete. Jer mladi suprug nije znao kako se to radi. Za početak je jedno 7 godina brak ostao nekonzumiran, prvih tri –četiri godine to možda i nije bilo loše, a nitko se nije ni zamarao time, ali onda je već počelo šaputanje i ogovaranje. A i kad je konačno postao konzumiran, nakon nekog vremena morao je intervenirati brat Marije Antoante, Josip, i objasniti njenom mužu što radi pogrešno i zbog čega ne dolazi do začeća.
Postoji zanimljivi odlomak iz Josipovih pisama u kojem navodi da dofen ima sasvim zadovoljavajuću erekciju, nakon penetracije ostaje nepomičan stanovito kratko vrijeme, potom izlazi, pozdravlja svoju suprugu i napušta njene odaje ne svršivši. Čini se nepojmljivim da mladim ljudima netko nije objasnio kako se te stvari rade prije sklapanja braka, ako im je već svima pitanje rađanja nasljednika toliko bitno, a poslali su ih u brak tako mlade da valjda još nisu stigli u igri sami sa sobom odgonetnuti u čemu je štos.
Nadalje, jedan aspekt neimanja privatnosti koji me posebno iznenadio je bilo to što je Marija Antoaneta, kao uostalom sve njene sestre, morala svaki mjesec podnositi izvješće svojoj majci o svojim mjesečnicama. Grozim se pomisli da nekome moram na redovnoj bazi javljati da li sam prokrvarila taj mjesec i ako jesam, primiti u idućem pismu salvu pogrda jer nisam ostala trudna.
U svemu tome, mlada žena je dobivala stalno upute, prvo od majke, a kasnije od brata, kako da djeluje u interesu Austrije. Poslana je kao špijun i diplomat za interese njene prve domovine, a prethodno jedva da su ju naučili pisati i čitati. Po naravi dobroćudna i željna ugoditi, ona nije imala nikakve predispozicije za takvu ulogu, niti interesa, a niti obrazovanja, te je njen neuspjeh na području politike bio logičan i predvidiv. Naravno, i za to je primala pogrdna pisma.
Tako je licemjerno i bezosjećajno popovati nekom što nije uspio u nečemu što ti želiš da on radi, pri čemu ga za to isto nisi niti osposobio niti obrazovao (ako već zanemarujemo činjenicu da si mu oteo pravo da sam odlučuje o svom životu, a on se s time i pomirio, jer za drugačiji život niti ne zna).
Čitajući knjigu osjetila sam sućut prema njoj. Rekla sam i mužu kako mi je žao te žene, da bi mi on odgovorio kako ju on nimalo ne žali, jer bila je bogata, nije ništa radila, ništa joj nije falilo dok su oko nje ljudi umirali od gladi, što je i bio jedan od elemenata koji je u konačnici doveo do francuske revolucije.
Međutim, iako je to istina, ja i dalje osjećam sućut. Sućut ne bira. Sućut koja se osjeća prema jednoj osobi ne uspoređuje se sa sućuti prema drugoj osobi, niti jedna drugu umanjuju. Raskoš, pomade, haljine i dijamanti ne mogu ispuniti srce niti jedne žene (ako neka kaže da može, vjerujem da zavarava samu sebe), prema tome, ako je neka žena osuđena da joj radost čine samo te stvari, ja ne mogu nego osjećati sućut prema njenoj sudbini.
Ovo su nedaće njenog ranog života, o nedaćama njenog zrelog života neki drugi put.
Oznake: Marija Antoaneta
24.09.2013. u 21:29 •
3 Komentara •
Print •
#
