Volim kad otkrijem da sam postala sebična.
Sve započne s time da sam danima nezadovoljna, da me svi smetaju, da mi posao raste preko glave, da mi se čini da nitko ne misli na mene i ne pomaže meni, a ja uskačem svima i pomažem im s njihovim problemima.
Onda puknem, rasplačem se, poludim.
I onda, tu negdje između jedne i druge suze, kroz glavu mi prođe, postala sam sebična.
Zvuči nespojivo, kontradiktorno. A opet je tako točno, i osjećam to kao istinu, istinu veliku kao Velebit. Jer u samom trenutku kad prestanem gledati na stvari kroz prizmu same sebe, kako je meni teško, kako meni nitko ne pomaže, kako sam tužna i nesretna, u tom istom trenutku sav taj teret padne s mene, i više nisam bitna, i mogu se posvetiti sreći.
Ne znam kako da objasnim taj osjećaj rasterećenja koji se u meni javlja nakon što prestanem biti bitna.
Nešto poput davanja sitniša siromahu.
Prolaziš kraj njega i misliš si - ma i ja sam siromašan, moram štedjeti, on će to ionako zapiti, zapušiti, prokockati, sav se stisneš i zatvoriš, pogled ti postane mračan, navlačiš oklop i obrambeni stav ti grči ramena. I onda promijeniš odluku, i kažeš - ma fućkaš sve, neću propast zbog dvije kune, neću se zamarati s time, neka bude, neka bude dobro. I daš čovjeku.
Svako toliko zaboravim gledati u pravom smjeru. Srećom, svako toliko postanem toga svjesna pa promijenim pogled.
Mislim da je poanta u ne isplativosti samosažaljavanja, taj osjećaj jednostavno crpi previše energije, a ne uzvraća ničim ugodnim zauzvrat. Osmijeh i otvorenost za sve što ti se događa, za ljude, za probleme iz kojih ćeš izići jači i bolji, za planove i za budućnost koja možda neće ispasti onako kako si zamislio, i možda je baš dobro što neće ispasti takvom, jer je za tebe negdje isplanirana jedna ljepša budućnost, samo joj se treba otvoriti - ti osjećaji uzvraćaju lakoćom koraka i nepredvidivim trenucima sreće.
I tako je za mene opet osvanuo jedan dobar dan. :)
( doduše, kad sam došla s posla, pretežito sam ga prespavala, s obzirom da zaista spadam s nogu od umora... ;)
Oznake: sebičnost, sreća, dobar dan
< | rujan, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.
Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,
da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,
mame osmjehe
i suze.
Pišem.
Postojim.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.
Albert Camus
Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.
Salvador Dali
dtokamisli@yahoo.com
Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora