F. psuje u susjednoj sobi. Postavlja lamperiju. Kao i svakom dobrom majstoru sve mu ide ukrivo i psuje kao kočijaš. Svaki dobri majstor psuje. Po tome ga se prepoznaje.
Radio svira, čekić odzvanja, a vani se boje miješaju u snovima prošlog vremena. Za umjetnost je potrebna tišina, potrebna je oaza mira, pet minuta sabranosti da bi se stvorio procjep za bijeg u ljepotu.
Vjerojatno sam sama kriva što tih pet minuta ne znam naći, ili odbijam prepoznati kada naiđu. Lakše je um prepustiti svojoj pasivnosti, uključiti ga u televiziju i pustiti da pase sam sebe. Tako je teško učini taj mali trud, taj sitni napor, maknuti se od svega, prekinuti uobičajen obrazac dnevne rutine, utihnuti u sebe, postati sredstvo stvaranja, dopustiti da ljepota izlazi iz tebe, prolazi kroz tebe i ostavlja trag. Na listu papira, na platnu, u kamenu, drvu, vazi s cvijećem ili tanjuru.
Promijenila sam se. Već odavno ne prepoznajem samu sebe. Samo još uvijek ne znam je li to promjena na bolje.
Mlinski kamen što guram volovskom snagom, meljući dane i sate, u beskraju beznačajnosti, kao da ne primjećujem. Više ga ne vidim. Postao je moj život. To sam sada ja.
"Trebam te."
"Evo me!"
"Tu stani, pridržavaj ovdje..."
I neka. Nije mi žao. Možda malo, ali znam da je ovo vrijeme jednog drugačijeg stvaranja.
Ne kaže se uzalud - "Sve u svoje vrijeme". Trenutno živim u vremenu - "Evo me! "
I to je dobro Vrijeme.
Post je objavljen 02.09.2013. u 19:28 sati.