Dan odmiče i više nije jutro.
Dan odmiče, a mrak se još uvijek smuca kroz ulice. Pada kiša. Prozorsko staklo urešeno biserima.
A moje misli spokojne. Zakukuljene na suhom. Razbuđene kavom, ali neopterećene. Rijetki trenutci, biseri na vremenskoj crti.
Imam novu frizuru. Preživjela sam prvi val odobravanja, na poslu, doma, u virtuali. Kažu drastična promjena, kažem jedino takve i radim. Kažu izgledam mlađe, kažem nitko me neće shvatiti ozbiljno. Kažu odlično je, kažem praktično je.
Imam na sebi staru, bordo crvenu vesticu. Kupila mi ju je sestra prije četrnaest godina, na dan svojeg vjenčanja. Vidim ju pred sobom poput ljeta, toplu i nasmijanu. Bila je moje sunce, moje utočište. Moja protuteža.
Kažu kad ne možeš promijeniti dečka/muža, promijeni frizuru. Mislim, ali ne kažem, kad ne možeš spriječiti život da ti izbija dah iz pluća, odreži kosu, ofarbaj ju u vatru i prikrij bol. To sam napravila kad se razboljela, dok smo živjeli kao pod opsadom, potpuno izgubljeni, glumeći hrabrost. Uvjeravajući druge, uvjeravali smo sebe same.
Pomirile smo se, moja sestra i ja. Više ne sanjam čudovište, sada sanjam prijateljicu, pratiteljicu. Opet imam protutežu.
Pita me frizerka – Tko vam je radio undercut i bojenje u sve nijanse crvene?
- Ah… jedna mlada frizerka koja voli eksperimentirati s bojama, u selu G… prema gradu Z… Jedno vrijeme sam redovito putovala u tom smjeru.
Cijela jedna ogromna životna priča o bijegu, sreći, ljubavi, sestrinstvu, majčinstvu, boli i gubitku, stisnuta u malu kapsulu - „Jedno vrijeme sam redovito putovala u tom smjeru.“
Odrezala sam tragove prošlosti, tragove stare nove frizure. Više ne moram prikrivati bol, sada se s njom mogu nositi. Sada ju mogu izvaditi poput bisera iz kutijice.
Novi početak? Ne. Samo vidljivi znak dugog procesa saniranja ratnih posljedica. Na spirali života nema novih početaka.
Pada snijeg. Nebo je bijelo. Moje misli suhe i tople.
Post je objavljen 23.01.2019. u 09:20 sati.